Гледишта

IVICA MLIVONCIC

1226

se različito odnose prema katoličkoj crkvi. Neki su za popuštanje i približavanje katolicizmu, makar to bilo uz cijenu napuštanja nekih vlastitih stavova, drugi su protiv bilo kakva približavanja i popuštanja katolicima. Prvi su spremni da zaborave gorke časove prošlosti iz želje za jedinstvom. Protivnici ekumendzma, u koncepciji katoličke crkve, boje se da ponovno ne dožive ono što su pretrpjeli u prošlosti i da se ne utope u katolicizam jer on ne napušta svoje superiorne stavove. Ovi drugi su svjesni da bi prihvatanjem katoličke koncepcije ekumenizma prestali biti protestantima, te da bi bili hšeni one slobode koju uživaju u svojoj vjeri. Protestanti shvaćaju dijalog i ekumenizam kao put, proces koji će u svome razvoju približiti jedne kršćane drugima na taj način što će i jedne i druge obogatdfti i transformi'rati. Mnogi protestantski teolozi izjavili su da su s interesom pratili rad drugog vatikanskog koncila na ekumenizmu, aii da su u isto vrijeme biii puni sumnje u uspjeh toga rada jer na katohčkoj strani ne postoji ni nhnimiiim dobre volje za mogućnost doktriname integracije. Tako medu protestantdma postoje dva fcrajnje oprečna mišljenja prema ekumenizmu od kojih ono drugo prevladava jer njegove pristaše ne mogu da zaborave sve opasnosti koje im donosi katohcizam, posebno se boje da ne bi bih lišani sloboda koje katolička orkva ne poštuje. Pravoslavne crkve odnose se, uz male razlike, prema ekumenizmu tako što ekumenizam zamišljaju kao okupljanje kršćana za zajedničko djelovanje hez napuštanja pravoslavnog kršćanskog učenja. Pravoslavcima previše smetaju neke dogmatske razlike između njih i katolika, a neugodno se osjećaju kada ih se na katoličkoj strani proglašuje otpadnicima i čak krivovjercima. Pravoslavne crkve su na određen način sudjelovale u radu Ekumenskog vijeća crkava, a osim toga unutar pravoslavlja bho je pokušaja da se kršćane ujedini. Početkora ovog stoljeća canigradski patrjjarh Joafcim 111 poslao je autokefalnim pravoslavnim cnkvama poslanicu u kojoj poziva na jedinstvo pravoslavlja i traži da se katolici i protestanti povrate u krilo pravoslavlja. On prlgovara katoličkoj crkvi i protestantima što odbijaju da se vrate u pravoslavlje. Godine 1919. mitropolit Bruse u Maloj Aziji, Doroteos, pisao je da je potrebno raditi na sjedinjenju kršćanskih crkava, a naročito treba pospješiti odnose pravoslavlja s anglikancima, starokatolicima i armeno-gregorijancima. Doroteos se zalaže za ujedinjenje kršćana u jednu „veliku carigradsku crkvu”. Tu vidimo da se tada na ekumenizam, u okviru pravoslavlja, gledalo kao na sjedinjenje kršćana u krilu carigradske pravoslavne crkve. Takav stav izazvao je negativne reakcije među pravoslavcima a, kato•ličfcu crfcvu idovodio u situaciju da bojikotuje i osuđuje svafci, efcumenski potoret 9 ). Katoličko angažiranje oko ekumenizma izazvalo je pravoslavne crkve da organizirano prate taj pokret i zauzmu prema njemu svoje stavove. Zbog toga je došlo do održavanja panortodoiksmh konferencija na Rodosu i u Beogradu. Na

9 ) Cisarž, nav. mj., str. 33—34,