Гледишта

koja je u tome vidjela opasnost za vjem katolika. Najnovije uredbe o mješovitim brakovima dokazuju da katolička crkva popušta u nekim svojim zahtjevima koji nisu od većeg i bitnijeg značaja. U odnosima između pravoslavaca i katolika u posljednje vrijeme papa Pavao VI ističe se svojim akcijama kao što su pozivanje pravoslavnih posmatrača na koncil, te posebno njegovi susreti s poglavarom cijelog pravoslavlja, cairigradskim patrijarhom Atenagorom. U odnosima između katolioizma d pravoslavlja na ekumenskom planu vrijedno je spomenuti i događaj na završetku koncila, kada je katolička crkva svečano skinula prokletstvo s pravoslavne crkve i, obratno, kada je Atenagora skinuo u isti dan pravoslavno prokletstvo s katoličke crkve 8 ). Susreti pape Pavla VI i ekumenskog patrijarha Atenagore primani su različito među pravoslavcima. Prema mišljenju nekih, ti susreti su „ekumenski naivni", drugi su im se protivili, a treći su odobravali te susrete. I posljednje vrijeme mnoge inicijative ekumenskog karaktera potječu od katolika, a u tdm afcoijama značajno mjesto zauzima nedarao osnovani Sekretarijat za jedinstvo kršćana. Taj sekretarijat je osnovan prema željama koncilskih učesnika a središte mu je u Rimu. Na čelu sekretarijata je poznati kardinal Augustin Bea, stručnjak za istočna pitanja i veliki pobornik ekumenizma. On je u nekohko navrata ponovio da ekumenizam ne zamišlja kao obraćanje kršćana u katoličku vjeru, ali je i protiv svakog narušavanja čistoće katoličke vjere. Bea je protiv svakog dogmatskog popuštanja u ekumenskom radu. Za njega ekumenizam i pored toga može biti veoma koristan. 'rotestanti imaju svoje posebno gledište na ekumenski pokret i uklapanje katoličke crkve u njega. Oni vide bit ekumenizma u okupljanju kršćana u zajednicu jednakih, bez isticanja primata bilo koje kršćanske zajednice i uz uklanjanjc duha kontrareformacije, kojim je prožeta sva katolička teologija. Protestanti nisu mogli prihvatiti koncepciju dijaloga prezentiranu u enciklici pape Pavla VI „Ecclesiam suam”, jer se bazira na rimokatoličkom univerzalizmu. Američki protestanti posebno ističu superiomi stav pape u pogledu rješavanja problema ujedinjenja kršćana jer katolička crkva, prema njihovom mišljenju, nastupa kao jedina nositeljica pravog kršćanskog učenja. Oni vele da taj đijalog postaje monolog jer ga želi vođiti kajtolička crkva i davati mu smjemice i okvire. Ipak protestanti danas gledaju pomirljivije na katolicizam nego što su to činiii u prošlosti. Oni se još ne nadaju ujedinjenju crkava, ali očekuju bolje i iskrenije susrete između svih kršćanskih zajednica, što bi moglo dovesti do popuštanja i približavanja jednih drugima. Dok adventisti oštro prigovaraju protestaotima da popuštaju ikatoličkoj crkvi i da pri tom izražavaju osjećaje pomirljivosti prema Rimu, sami protestanti

) Rascjep između pravoslavlja i katolicizma spremao se više stoljeća, a konacni cin toga zbio se 1054. godine, kada je kardinal Humbert izopćio bulom patnjarha Mihajla Celurarija s njegovim istomišlienicima. Nekoliko aana kasnije patrijarh Celurariie izopćio je kardinala Humberta. Ta izopcenja prenesena su na dvije crkve, a trajala su sve do završnih ceremonija Drugog vatikanskog koncila 1965. god. Rascjep između dvije crkve nastao je tz ekonomskih, političkih i vjerskih faktora.

EKUMENSKI POKRET I NJEGOVO ZNACENJE

1225