Гледишта

pretnjom obnavljanja novih i novih, „prilagođenih” oblika takvoga odnosa. Isprva, radna organizacija uživa samo autonomiju u tzv. unutrašnjoj raspodeli (lični dohoci) i simbolično malim delom viška rada. Ali već tada je započeo sukob oko toga ko će na tu i takvu raspodelu imati odlučujući uticaj. U sukobu su se našli, pre svega, rukovodiooi (planea-i i organizator'i proizvodnje) i realizatori (tzv. neposredni prodzvođači), zatim, u srukovodećoj struikturd pojedini njeni delovi međusobno. Rrincip nagrađivanja prema radu postaje jedan od sinonima samoupravljanja; podržavanje uravoidovke u iMčnim dohocima postaje idejnom pozicaijom radndlka sitnog zemljoposednika (pohiradnika poluseljaka), ah i birokratskodemagoškim sredstvom za održavanje „stečenih prava”. Sve šira autonomija samoupravljanja u oblasti reprodukcije i raspodele omogućava jasniju polarizaciju, odnosno identifikaoiju onih snaga koje teže superiornom položaju u radnoj zajednioi. I u današnjim naškn uslovima fclasnu dimenziju društvene stmkture treba tražiti u objetktivnom položaju i mogućnosti jednih da prusvajaju deo rada drugih. To se očituje u kolebanju nagrađivanja oko stvarnog radnog doprinosa: u jednih povremeno ili stalno iznad, a u drugih ispod toga doprdnosa. Zatim, očituje se i u birokratskoj deformaciji principa od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu (tj. faktićno prema stečenom statusu), što omogućuje i privrednim rukovodiocima i etatiziranim (budžetskim) stmkturama da zahvataju deo viška rada kao ,pripadni deo” statusa (privilegije, benificije, neobjašnjivi raspond plata d sL). Ekonomske razlike su sad naglašenije i sve očitije su pojave malograđanske privatizaoije. Demokratizacijom postupka tzv. tmutrašnje raspodele još nisu ukinute neke temeljne odlike i pretpostavke društvene slojevitosti: ovu još karakteriše jedna, iu fcrajnjoj Mniji birokratska lestvica. Sto se tiče društvemh (tzv. neprivredndh) delatnosti, njiliov budžetski ili poiubudžetski status determiniše karafcter odnosa fcoji se u njima stvara: bilo u tom smislu što one, uzete zajedno, uživaju dzvestan povlašćen položaj u raspodeli, bilo u tom ssmdslu što njihova stvaralaćka uloga nije kompenzirana adekvatnom autonomijom d odgovarajućim uslovima samorepradukoije. Ni Ustav iu ovu oblast društvenog rada (neprivredne delatnosti) ne unosi precizne ’pojmove o stvaranju vrednosti i produfctivnosti rada, već se raspodela u njima određuje ,ysrazmemo rezultatkna rada i zadovoljavanju društvenih potreba”, dakle jedan poseban princip, bitno razMčit od onog u efconomsfcoj oblasti. Borba protdv formalizacije samoupravljanja, premoći tehnobdrokratskih struktura i samovolje, čini klasnu i idejno-političku potku samoupravljanja. Sindikat ne može zastupati interese radnog čoveka uopšte, već samo onoga čiji je samoupravni status ugrožen, kome preti opasnost da bude odgumut u izrabljenu stranu, u najamni položaj. Time sindikat ispunjava svoju misiju i prema drugoj strani, aM istom u sklopu opšte koncepoije o dezalijenaciji čoveka. Sindikat mora poput barometra da prati i meri pritisak

1109

ULOGA SINDIKATA U SAMOUPRAVNOM SISTEMU