Гледишта

SERGIJE PEGAN I MIJAT DAMJANOVIČ

1116

delovanja sindikata odgovara klasnoj suštini principa samoupravljanja, on u redove članstva sindikata unosi izvesnu nedoumicu. No ovu nedoumicu ujedno i sami razrešavaju suočani spoznajama da praksa Oi „mehanizam” samoupravIjanja, može oždvotvordti pomenuti “klasni princip tek veoma postupno, s mnogo teškoća. Traži se uticajnost sindikata, i to ne samo u uskom fcrugu radne organizadje već i na širem društvenom planu, tamo gde se određuje sudbkia cele radne organizacije dli oblasti društvenog rada. Ta i takva uticajnost je moguća ako sindikat uspe da se nametne kao snažna i efikasna organizacija, organizacija koja če koristiti svoje sopstvene efektive, ni izdaleka dosad dovoljno iskorišćavane. Zato, prema jasno ispoljenom stavu članstva, sinđdkat mora napustiti periferiju zbivanja ili perifeme potrebe radnih Ijudi i stupiti u maticu glavnih tokova druodnosa. Ali, ne deklaracijama i uopštenim diskusijama u forumima, već akcijom u kojoj se angažuje samo članstvo. Autonomija sindikata, uistinu, nije ni u kom normativnom aktu ili programskom dokumentu osporena, Naprotiv, po statutu radne organizacije, sve do Ustava d porograma SKJ, sindikatu se daju konkretna prava i fconfcretrh društveni zadaci Međutim, članstvo ipak nalazi da sindikat ne deluje samostalno, da je u tome faiktično onemogućen kroz funkcionisanje društveno-polltičkog sjstema u celini, počev od upravnog i poMtačkog do samoupravnog mehandzma. Ogromna većina članstva doživljava sindikat kao transmdsiju drugih organa i rukovodstava, a pod pasivnošću sindikata orazumeva ne samo njegovu inertnost ili oeažumost već i tu njegovu transmisionu, podređenu, sporednu ulogu, kako u radnoj organizaciji tako i u širim društvenim razmerama. Zato se smatra da povodom tzv. sistematskih pitanja i mera od opšteg ekonomskog, društvenog i političkog značaja sindikat mora razviti svoju metodologiju (pristup) 1 svoju altemativu konkretnog rešenja zasnivati na stručnim i naučnim analizama, tj. kloniti se improvizacija, formalističkog; „razmatranja radi razmatranja” i t. sl.

Svemoćd samtoupravnog mehanizma nema, njegov sadašnji domel je vdšestruko ograničen. Zato je „paralelno” angažovanje sindiikata nužno d čini „prirodnu” dopunu samoupravljanja, a u smislu uvek prisutnog detektora za iznalaženje konkretnih vidova deformacije i neodgovomosti, formalizacije d neprincipijelne podeljenostd u organima samoupravljanja. Istina, pasivnost sdndikata u radnoj i široj zajednici js rezultat toga što se na njega vrši lančani prenos kompromisa konformizma i tehnobirokratske uticajnosti, koji postoje rmutar samoupravljanja (i društvenih odnosa uopšte). Uza sve to, u kolektivu i van njega postoje saglasnosti kojima nije potrebno prebrojavanje glasova 1 koje mogu i moraj;; da se izraze upravo radi samoupravljanja a ne uprkos kao tobožnje uplitanje u njega. DLgnitet sindikata deter’ minisan je dignitetom samoupravljanja i baš zato je masovni akcija kroz sindikat. inspirisana konfcretnim protivrečnostim i i nadoslednostima, uslov razvitka samoupravljanja.