Гледишта

ŠTA GOVORIISKUSTVO?

Priirodno je i dobro da se, ovakvim povodom, kad smo još pritisnuti nipodaštavanjem znanja i tradicionakdm balkanskim predstavama o kvalifikacijama za vođenje društva, ističe sposobnost, stručnost, zmanje i mladost. To su, svakako, opšte potrebe i uslovi društvenog napretka. Stoga to predstavlja i neophodne ciljeve i obaveze kadrovske politike u našim Okolnostima mada ne i nekakve osobene zahteve samoupravnog razvoja društvenih odnosa. Kriza političkih odnosa u nizu modemih društava pokazuje, uostalom, da se problem socijalne i političke organizacije ne može rešiti tehnokratizacijom političkog vođstva. Kad je reč o demokratskom razvoju socijalne organizacije, uticaj osnovnih slojeva društva ne može biti zamenjen menadžerskim dinamizmom i tehnokratskom vizijom. To su promene unutar monopola, koje za dmštveni položaj i političku ulogu radnog čoveka znače malo ili nimalo. Uostalom, i do sada je, u nas bilo tzv. „podmlađivanja političkog života” i uvođenja obrazovanih ijudi u grapaciju „kadrova”, što nije ostalo bez pozitivnih efekata. Kad je reč o povezanosti politiokih institucija i državnih i društvenih organa sa samoupravno organizovanim radnim Ijudima, dakle, o samoupravnom konstituisanju i razvoju tih organa i institucija, rezultati takvih nastojanja su, doista, mali. Ostajanje na ova dva zahteva i zadržavanje postojećih uslova socijalne egzistencije upravljačkog sloja znači ostajanje u horizontu tradicionakie političke organizacije, podmlađivanje i konsolidovanje slojeva koji monopolišu funkciju upravljanja na štetu razvoja samoupravljanja i odlaganje problema njihovog daljeg razlaganja. Kadrovska politika u samoupravnom društvu mora respektovati sve izložene zahteve, ali samo u okviru kategoričkog stava da svako ko upravlja mora da deli socijalnu situaciju i položaj osnovnih društvenih slojeva. To je novi uslov i garancija demokratizma, po kome se socijalistička demokratija i samoupravno društvo razlikuju od građanske političke organizacije. A ako se aktuelna kritika postojeće političke organizacije svede samo na inovacije zatečenih odnosa u politiokoj sferi, na „personalne revolucije”, onda je to, čini se, i neistinita interpretacij a te kritike. Ndje retka pojava da se politioki organi obnavljaju ijudima koji šarmiraju sredinu znanjem (često bez stvarnog znanja), sposobnošću (često bez pravih vrednosti), mladošou (koja ne mora da bude uvelk progresivna), iskorišćavajući kulturnu inferiomost određenih sredina i sužene kanale kadrovskih fluktuacija. Tako se ponekad događalo da umesto najreprezentativnijih predstavnika znanja, sposobnosti, samoupravnog mentaliteta i antielitističkog opredeljenja dolaze Ijudi koji su se opredelili za političku karijera, kao još uvek lakši put do „životnog uspeha”, koji nisu spremni da podele sudbinu svoje generacije i uslove dohotka i samoupravlja-

1143

SAMOUPRAVLJANJE I KADROVSKA POLITIKA