Гледишта

stituisanja političke organizacije i amaju naročitu ulogu u njenom funkcionisanju.

Mesto koje ovome daju Marks i Lenjin u svojim razmatranjima o političkoj organizaciji sooij alističkog društva veoma obavezuje, a Lenjinove napomene imaju ptmu vrednost i danas i, izgleda, pre svega danas. ~U tom smislu naročito je značajna mera Komune koju Marks ističe: ukddanje svih izdataka na reprezentaciju, svih novčanih povlastica činovnika, svođenje plata stdm državnim službenicdma na ’radničku nadnicu’. Ovde se najooiglednije pokazuje prelom od demokratije buržoaslke ka demokratiji proleterskoj, od države kao ’posebne sile’ za ugnjetavanje određene klase ka ugnjetavanju ugnjetača opštom silom večdne naroda, radndka i seljaka. I baš u njoj, veoma očiglednoj u pitanjima o državi, možda najvažnijoj tački, Marksove pouke su najviše zaboravljene. U populamim komentarima a njima se ni broja ne zna o tom se ne govori." l )

O ukidanju izdataka za reprezentaciju i novčanih povlastica činovnika ne treba naročiti komentar. Između ovog i aktuelnog zahteva za ukidanjem prdvilegija u nas nema mnogo razlika. Radničku nadnicu je Lenjin, međutim, stavio pod navodnike. Nije, daikle, reč o pukom zahtevu pravde i jednakosti. U nas to mora i može da znači da upravljaoi, nosdooi funkcija, moraju imati onaj društveni položaj iz koga se objektivno i nužno, mada ne i u svakom pojedinom slučaju i uvek svesno, rađaju progresivna socijalna dejstva. Očigledno je i u nas da moć svesti i pripadanje avangardi ne mogu da zamene objektivno napredno, protivmonopolističko i antibirokratsko dejstvo slojeva koji žive u uslovima raspodele prema radu, samoupravljanja i dohotka, pre svega radničke klase. Računati samo sa prvim, a ne i sa drugim to, štaviše, može bdti i jeste snažan dzvor mistifikacije stvarnih odnosa i kamuflaža monopola i privilegija, uzrok zaostajanja samoupravnog razvoja i politdčke organdzacdje kod ove, možda, najvažnije taoke.

Razvoj samoupravljanja praktično i neposredno znači sužavanje društvene baze politiokog profesionalizma, i obmuto. Deprofesionahzacija nije prinoip i zahtev kadrovske politike jednako važan kao i niz drugih. Ona direktno i bitno predstavlja samoupravnu ekspanziju u politički sistem. To je put da se, uporedo sa normativnim preobražajem političkih institucija, menja njihov društveni supstrat i faktdoka priroda saglasno potrebama razvoja samoupravljanja. Sva načela i mehanizmi kadrovskih promena bilo da je reč o pozitivnim tekovinama tradicionalne demokratije ili o našim, novim rešenjima - moraju odgovarati zahtevu da upravljanje ne može biti monopol jedne grupacdje, profesije ili sloja. Kada je reč o odnosu institucije i njenog socijalnog supstrata, normativnog okvira i faktičkih odnosa

‘) „Birokratija i tehnokratija", ~Sedma sila", Beograd, str. 173.

1145

SAMOUPRAVLJANJE I KADROVSKA POLITIKA