Гледишта

domaće tržište ne apsorbuje, a to je, kako iskustvo pokazuje, najgori oblik uključivanja u međunarodnu razmenu. Primenjen na savremene prilike svetske privrede i Jugoslaviju, ovakav postupak, prema P. Mihailoviću, upućuje na sledeće zaključke. Kao dva osnovna propulzivna sektora u svetskoj privredi danas javljaju se, prvo, sektor dobara aktualno ili potencijalno visoke upotrebne vrednosti, čija se potrošnja danas ne reguliše po uobičajenim tržišnim merilima (vazduhoplovna industrija, sateliti, naoružanje, nukleama energija, najnovija dostignuća elektronike, najnovije kombinacije veštačkih materija i sl.) i, drugo, sektor dobara visoke prerade koja nastaju kao rezultat vrlo specijalizovanih proizvodnji u kojima se proizvode delovi za montažu tih dobara u vrlo velikim serijama (elektronska industrija, mašinska industrija, motorna i precizna mehanika, hemijska industrija i sl. 6a ) Ako se u odnosu na ove sektore ocenjuju relativne mogućnosti Jugoslavije, isti autor smatra da su one vrlo ograničene, skoro marginalne u pogledu prvog sektora, tako da pitanje uspešnog uključivanja jugoslovenske privrede, pre svega industrije, u međunarodnu podelu rada zavisi u najvećoj meri od sposobnosti jugoslovenske industrije da nađe svoje mesto u drugom. P. Mihailović smatra da mogućnosti za takvo njeno uključivanje postoje pošto: „Izgrađeni kapaciteti i postojeća preduzeća u jugoslovenskoj elektroindustriji, u metalnom kompleksu i hemijskoj industriji gotovo i nemaju drugog izlaza nego da se orijentišu na proizvode koji nose gornje karakteristike i da se preko njih uklope u svetsko tržište. Postizanje toga će predstavljati nesumnjivo najveći kvalitativan uspeh jugoslovenske industrije." 7) Cini se da se ovakva ocena može prihvatiti ukoliko se problem posmatra sa stanovišta dugoročnijih privrednih tokova, podrazumevajući pod tim period od najmanje jedne decenije. Kratkoročno uzev, teško je pretpostaviti da bi ovaj sektor mogao preuzeti glavni teret u našem izvozu, kako zbog svojih apsolutnih razmera, tako i zbog opšte konkurentske sposobnosti na međunarodnom planu, imajući u vidu da podela rada na tom sektoru već postoji i da je afirmacija na tom planu skopčana s potiskivanjem onih koji su već afirmisani. Iz tih razloga je gotovo izvesno da će i u nizu narednih godina jugoslovenski izvoz morati da se dobrim delom oslanja na svoje tradicionalne sektore (poljoprivredni proizvodi, posebno kukuruz i stočarski proizvodi, drvo i različite prerađevine od drveta, obojeni metali i njihovi proizvodi i sl.), iako ovi sektori, dugoročnije gledano, ne pružaju sigurno mesto u međunarodnoj podeli rada. To, međutim, ne znači da je na ovom terenu sve u redu i da se nema šta učiniti. Efikasnije uključivanje naše privrede u međunarodnu razmenu na tom planu zahteva značajan porast proizvodnosti rada, prilagođavanje domaće proizvodnje osnovnim

°a) P. Mihailović, nav, delo, str. 15 7 ) Isto, str. 16,

1159

JUGOSLAVIJA I MEĐUNARODNA PODELA RADA