Гледишта

3. Tek kada se odrede kriterijumi i osnovni pravci dugoročnije proizvodne orijentacije zemlje, koji bi joj omogućili sistematsko i proizvodno (a ne po\Temeno i pretežno prometno) uključivanje u međunarodne privredne tokove, i kada se formuliše i formira devizni i monetarni sistem koji odgovara takvom pravcu privrednog razvoja zemlje, moguće je ocenjivati da li je postojeći stepen otvorenosti nacionalne privređe prema inostranstvu optimalan ili nije i kakvi su oblici i mere njene zaštite potrebni. Svako drugo opredeljivanje za ovaj ili onaj sistem i stepen zaštite imalo bi aprioran karakter i ne bi pnužalo mogućnosti za formulisanje racionalnog programa zaštite. U tom smislu, kako ističe I. Fabinc; „Program zaštite u sadašnjim jugoslovenskim uslovima ne znači konkretizaciju nekog apstraktnog modela optimalne zaštitne politike, nego formulisanje jednog autonomnog sistema kriterija koji će u datoj situaciji delovati kao korektiv u procesu otvaranja privrede prema ekonomskim utjecajima iz inostranstva.” 13 ) Posmatrani sa ovog stanovišta, pojedinačni prigovori da je jugoslovenska privreda danas previše otvorena i da su pojedine delatnosti previše izložene inostranoj konkurenciji, koju objektivno ne mogu izdržati, kao i suprotni, po kojima druge delatnosti zbog neadekvatne zaštite übiraju ogromne ekstradohotke, mogu biti objektivno ocenjeni samo u sklopu jedinstvenog programa zaštite, pošto su, kako ističe isti autor, liberalizacija i zaštita samo dve strane istog procesa. Ono što je, međutim, van svake sumnje to je da se, u skladu sa izmenjenim mestom međunarodne razmene u privrednom razvoju zemlje, spoljnotrgovinski režim mora koncantrisati na osnovne dugoročne ciljeve, oslobađajući se niza opterećenja koja olakšavaju druge probleme ili rešavaju neka tekuća pitanja, ali zato ceo program zaštite lišavaju ekonomske logike. Iz tih razloga: ~U zaštitnoj politici i u njenim instrumentima ne treba tražiti rešenje za probleme unutrašnje (budžetske) i spoljne (platnobilansne) neravnoteže, a još manje za poboljšanje odnosa razmane ili za preraspodelu nacionalnog dohotka među faktorima proizvodnje.” l4 ).

iU zaključku možemo reći da je savetovanje Sekcije za naučni rad Saveza ekonomista Jugoslavije, prihvatajući orijentaciju na intenzivnije uključivanje u međunarodnu podelu rada, kao objektivnu nužnost daljeg privrednog razvoja zemlje, ukazalo na mnoge teorijske i praktične implikacije koje se u trenutku inaugurisanja novog kursa nisu ili nisu dovoljno imale u vidu, i da je, istovremeno, dalo niz obrazloženih sugestija i predloga za dalje poboljšanje posto-

l3 ) I. Fabinc, Elementi programa zaštite iugoslovenske privrede, „Ekononust , 1968, br, 1, str. 41. “) Isto, str. 42.

1163

JUGOSLAVIJA I MEĐUNARODNA PODELA RADA