Гледишта

novinskim preduzećima. Nije iskijučena mogućnost da se međuredakcijski kolegijumi, ukoliko njihova funkcija ne bi bila strogo savetodavna, brzo pretvore u tela koja bi relativno lako mogla da prisvoje i isključivo pravo utvrđivanja uređlvačke politike u novinskim kućama, što, u krajnjoj liniji, ne bi bilo daleko od svojevrsnog monopola. Nije teško pretp>ostaviti da se takav organ ne bi ustručavao da u ime društvenih ciljeva opravdava i neke vlastite interese ih slabosti. Istina, ti oblici međuredakcijske saradnje još su novi i bilo bi veoma smelo, na osnovu skromnih iskustava davati konačne ocene. Ah, sasvim je izvesno da i samo postojanje međuredakcijskih kolegijuma, sastavljenih uglavnom od vrlo uticajnih ličnosti (međuredakcijski koiegijum se obično sastoji od direktora preduzeća i glavnih urednika listova) imphcira mogućnost njihovog uticanja kako na uređivaoku politiku svih. izdanja, tako i na tretman pojedinih problema, što u datom trenutku može da bude oportuno, ah ne uvek i koiisno. Dobro je, razume se, dogovarati se kako da se sprovodi osnovna linija usvojene politike i programsfcih ciljeva, ali nije dobro ako se ta linija sprovodi šablonski i po nekom utvrđenom receptu. Za diskusiju je da ld svi hstovi i svi novmari iste kuće mogu i treba da na istovetan načdn tretiraju pojedina pitanja. Politika koja se na taj način utvrđuje, ma kako brla umerena, odmerena iiii čak ekstremna, ne ostavlja dovoljno prostora za indivldualne inicijative; ona na izvestan način unificira mišljenja d neizbežno vodi u jednoličnost, što i Mstove i ijude koji rade u njima lišava nekih neophodmh svojstava. Unificiranje mišljenja novinara iste kuće nije jedina opasnost koja se krije u veiikoj koncentraciji štampe u nekoliko novinSkih preduzeća. Postoje, naravno, i mnoge druge. Citaoci odavno skreću

pažnju na politiku ,nezameranja’ među listovima, s jedne i drugim sredstvima javnih komunikacija, s druge strane. Gotovo je isključena mogućnost da jedan hst podvrgava kniitici pitanje drugog lista iste kuće. To, po nekom nepisanom pravilu, retko rane i listovi iz različitih kuća. Prividni mir, jedinstvo i saglasnost u nezameranju traju u oblasti masovnih komunikacija sve dok neko ne prekrši ;džentlmensM sporazum’. A kad se to dogodi, onda se bez pardona i obzira kreće u napad."

POGLEDI br. 3/1968.

Dr JOVAN ĐORĐEVIC: Problemi odgovomosti i o-dgovorno društvo: OTO ŠIK: Osnovi društvenog pretporoda; MP ROSLAV KUSI: Cehoslovaoki model sociialističke demokratiie; UROS ANDREEVSKI: Uloga dmštveno-političkih organizacija i društveno-političIdh zaiednica u sprovođenju reizbomosti direktora; BORO PETKOVSKI: Pokušaj definisanja smdikata u samoupravnom društvu; HENRIH BATOVSKI: Balkanske države i makedonsko pitanje pre i piosle ilindenskog ustanka; i dr. Dt JOVAN ĐORĐEVIC: Problemi odgovomosti i odgovorno društvo. Ovkn napisom dr Jovan Đorđević Skreće pažnju čitaocima na jedno interesantno pitanje o kome „ ... još uvek ne postoji nijedna dubIja sistematska naučna studija ne samo u našoj već ni u svetskoj literaturi”, na pitanje pohtioke i lične, odnosno Ijudske odgovomosti u jednom socijalističkom društvu onog tipa kakvog mi želimo i kakvog pokušavamo da ostvarimo. „Tema o odgovomosti piše dr Đorđević je u isto vreme aktuelna, neiscrpna i zaboravljena. U našem dmštvu. s vremena na vreme se ističe pitanje odgovomosti, ali kao d za mnoge druge stvari, priliono verbalno, d zatim se zaboravlja. Na odgovoraost se zaboravilo i onda

1432