Гледишта

ekonomske osnove društvenog razlikovanja, pa i suprotstavIjanja, niti su vodile povezivanju, izjednačavanju i integrisanju društvenih grupa njihovom vlastitom delatnošću. Takođe, primena ovih mera u sebi je krajnje protivrečna, jer ih je ostvarivala državna organizadja, a baš ta organizacija obnavljala je osnove za bitno razlikovanje i suprotstavljanje društvenih grupa. Ovaj način davao je preimućstvo društvenim grupama koje vrše ili omogućuju vršenje vlasti i upravljanja, grupama koje su se i time odeljivale od radničke klase, pa se i delimično društveno integrisanje vršilo pod jakim uticajem a i hegemonijom tih društvenih grupa, što je slabilo revoludonama svojstva radničke klase. Bitno drukčiji efekat d budućnost ima integrisanje radničke klase sa drugim društvenim grupama u sklopu perspektivne revolucicnarne tendencije (samoupravljanja). Mada su mogućnosti društvenog izjednačavanja bile veoma ograničene, a mnogi društveni procesi dobili obratni smer, u sMopu radničkci-samoupra\'nih odnosa započelo je đubinsko, organsko, unutrašnje, iz same delatnosti đruštvenih grupa proizilazeće društveno povezivanje, zbijanje i izjednačavanje radničke klase sa drugim društvenim grupama u sferi društvene svojine. U tom smeru, pojedine društvene grupe su se više ih manje približile i urasle u radničku klasu, što je zavisilo i übuduće će zavisiti od temeljnih odnosa u procesu rada i društvene reprodukcije, od napretka radničko-samoupravnih proizvodnih i društvenih odnosa. Takvo dejstvo radničkog samoupravljanja, ma koliko bilo zasad ograničeno, pokazuje smer budućeg razvoja, i u biti se slaže sa objektivnim zakonitostima u razvoju proizvodnih snaga, proizvodne delatnosti i svih društvenih delatnosti; sa zakonitostima izraženim naročito u savremenoj naučno-tehnološkoj i industrijskoj revoluciji, koja radcve naučnika, inženjera, nastavnika i drugih radnika u duhovnoj proizvodnji pretvara u sastavne delove ukupnog društvenog proizvodnog rada, i u samcm procesu rada neposredno društveno povezuje, zbija i postepeno izjednačuje sve učesnike. A najznačajnija je tendencija, ili bar realna mogućnost da se u tom sklopu integrisanje društvenih grupa vrši pod hegemonijom radničke klase, koja kao nosilac radničkog samoupravljanja razvija proces rada i društvene reprodukcije prema svojim neposrednim bitnim interesima i istorijskim ciljevima, i oko tih interesa i ciljeva, svog revolucionamog programa, ideja, društvenih normi i vredmosti okuplja sve učesnike materijalne i duhovne proizvodnje, integriše ili i asimilira, i kao dominantna društvena snaga u sebi razvija elemente i osobine buduće besklasne zajednice proizvođača. Na taj način je saglasno autentično revolucionamoj strategiji ne samo razvoj radničke klase i njene revolucioname kiasne svesti, organizovanosti i akcije već i razvoj njenih odnosa sa drugim dmštvenim grupama usmeren ka revolucionamoj perspektivi, Ali otvaranje te revolucionarne perspektive, u ideji i na delu, u. različi-

1464

'■RAKOVICA'*