Гледишта

cijacija radnih organizacija o pohtici raspodele, kao i pravilnika o raspodeli dohotka u radnim organizacijama. Na osnovu komponovanog anahtičkog metoda,_ u drugom delu rada, daje se analiza privredne efikasnosti pojedinih oblasti i grana. Rezultati do kojih je autor došao pružaju retrospektivnc objašnjenje ekonomskih pojava ko je su uslovile donošenje mera privredne i društvene reforme kao i kvantitativnu analizu uticaja pojedmih faktora na te pojave. Rezultati analize pokazali su da je, po visini prosečne stope fizičkog obima proizvodnje od 11,7%, Jugoslavija dugi niz godina (1952—1966), zajedno s Japanom, bila na prvom mestu u svetu. S obzirom na to da ovako viscke stope rasta proizvodnje nije istovremeno pratilo srazmerno poboljšanje kvaliteta ekonomije u radmm organizacijama ostajao je neiskorišćen značajan ekonomski potencijal. U vezi s tim konstatuje se da je „. ..ovako ekstenzivan razvoj proizvodnje bio maguć sve dctle dok je na deficitamom domaćem tržištu, zaštićenom od uticaja inostrane konkurencije, bho moguće realizovati celokupan obim prodzvedenih roba i dok je putem_ visokih izvoznih premija sanirana niža konkurentska sposobnost naših proizvođača na stranom tržištu”. U analizi se dalje kaže da se permanentni, privredni razvoj, a samim tim i trajnije poboljšanje standarda, zasniva na sve širem uključivanju jugoslovenske privrede u svetsko tržište. S tim u vezi autor konstatuje da je ~ova potreba bitna kako na strani ponude gde dalji übrzaniji porast proizvodnje pojedinih grana, naročito u vezi 5 izgradnjom optimalne veličine kapaciteta, nije moguie realizovati na domaćem tržištu tako i na strani :ražnje, koja pri izmenjenoj itrukturi potrošnje sve više :ahteva širi asortiman i boji kvahtet rDba”. Pri pronalaženju puteva za ibrzaniji privredni razvoj, u malizi se naglašava;

„Intenzivniji proces uključivanja naših preduzeća u međunarodni tržišni mehanizam mogao je, uglavnom, biti ostvaren na dva načhia: (1) bilo kroz dalje povećanje ranijih, ionako visokih izvoznih premija; (2) bilo kroz intenzivniji proces poboljšanja kvaliteta ekonomije, a to znači i kroz ulaganje većih napora za proizvodnju kvalitativnijih, .pogodnijih i jevtinijih proizvoda. S obzirom na to da dalji ekstenzivan privredm razvoj ne bi mogao biti praćen odgo varajućim porastom realnog dohotka, što znači i standarda, to je intenziviranje proceša poboljšanja kvaliteta ekcoomije ostalo kao jedina alternativa dugoročnijeg privrednog razvoja. U našim konkrctmm proizvodnim i tržišnim uslovima to je sve više ukazivalo na potrebu da viscke stope ekstenzivnog povećanja proizvodnje, zasnovane na visokim stopama porasta investicija, kredita i novozaposlenih, budu zamenjene umerenijim, ali stalnim, stopama poboljšanja kvaliteta ekonomije ostvarenjem određene proizvodnje sa što manjim ulaganjem” (str. 4). Rezultati kompleksne anahze pokazali su da je u periodu od 1960. do 1966. poslovni uspeh ukupne privrede povećan za 122%, a pcslovnd uspeh industrije za 61%. Za toliko je, u stvari, povećan početni neto-dohodak po jedmici rada. Korišćenjem posebnog analitičkog metoda došlo se do zaključka da je ovoliki porast ukupnog poslovnog uspeha industrije bio uslovljen sa 10,7% porastom produktivnosti, sa 31,6% promenom troškova, sa 51,2% promenom cena a sa 6,5% promenom ekonomskih instrumenata. U nastavku rada autor je pokušao da rekonstruiše gubitke koji nastaju kao posledica nedovoljnog korišćenja ekonomskog potencijala. To su, uglavnom, gubici .koji na-

1613