Гледишта

njegovo osnovno istorijsko ograničenje, jer formiranje društvene moći radnika u procesu samoupravljanja i dalje može biti osujećivano i potirano preostalim determinizmima ekonomskog otuđivanja. Otud je radnicima za radikalni obrt radnih i ekonomskih procesa, za usmeravanje celokupne proizvodnje vrednosti saglasno njihovim interesima i ciljevima neophodno i konstituisanje političke moći koja će sublimirati njilrove zajedničke bitne interese, zaustavljati i suzbijati nepovoljna dejstva ekonomskih determinizama dokle ova ne budu u korenu savladana samoupravljanjem, razvijati opšte društvene uslove samoupravme asocijacije rada i rasla proizvodnih snaga udruženog rada i potirati svaki vid otuđene društvene moći, ne-radničkog socijalnog gmpisanja i ne-radničkog prisvajanja vrednosti koji nanovo može nicati iz ekonomskog korena. Samoupravna društvena moć proizvođača ne može se razviti i u sebi ukinuti sve osnove i vidove ekonomskog i političkog otuđenja bez podrške i sadejstva pohtičke vlasti radničke klase, sindikata kao sveopšte organizacije za izražavanje interesa radništva, političke organizacije radničke avangarde koja ne prednjači samo teorijski već i akciono i organizacije trajnog političkog saveza radničke klase sa seljaštvom i drugim društvenim grupama kaje su istorijski upućene na radničku klasu. U tom smislu, demarkaciona crta razvijenog samoupravljanja prema socijalističkom etatizmu (i ranom samoupravljanju) ne anulira posebno strukturisanje pcJitičke moći, već obeležava raskid istorijski iznuđenog saveza radničke klase i njencg političkog vođstva i predstavništva sa ekonomskim i političkim funkcijama etatistički ustrojenog kapitala. *a li je moguće na pragu ovog razdoblja prepcznati opredeljujuću snagu, glavnu polugu oba procesa (ukidanja ekonomskog i političkog otuđenja)? Mislimo na društvenu snagu koja bi u svom realnom društvenom položaju i stvamom pokretu ovaplotila logiku tog istarij-skog toka na radništvo kao klasu. Pretpostavljamo da jedino radničko-klasna sadržina samoupravnog načina prodzvodnje i pohtičkog sistema razvijenog socijahzma može aktivirati pokretačku snagu samoupravljanja a nadmašiti njegova istorijski uslovljena ograničenja, preduprediti ih uMoniti moguće simbioze samoupravljanja sa raznovrsnim činiocima društvenog zastoja i nazadovanja. Ovu pretpostavku zasnivamo na dva reda premisa. 'rvi red premisa tiče se radikalnog razlučivanja proizvodnje vrednosti od kapitalističke ekonomije. Za takvo razlučivanje potrebno je preokrenuti smer dva osnovna ekonomska procesa na kojima se temelji ekonomska i ukupna društvena struktura kapitalizma. Prvi je pretvaranje sposobnosti Ijudi u radnu snagu koja se može održati i ctonavIjati samo na taj način što se unajmljuje, razmenjuje za tržišni izraz svoje vrednosti, stihijski kreće na sopstvenom tržištu i potvrđuje ili gubi vrednost prema promenljivim potrebama kapitala, i bitno ograničeno razvija u okviru tih potreba. A drugi je pretvaranje akumulirane vrednosti u kapital-vrednost koja se kreće, obnavlja i oplođuje u

1491

U ČEMU sn SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA