Гледишта

tivan stav prema traženju tog boljeg, jer se samoupravIja. Samoupravljanje ne može imati razvojnu perspektivu, što je neophodno, jer je, u celini uzevši, neimar novih društvenih odnosa i vrednosti, ako se Ijudi prema samoupravljanju budu odnosili konformistički, nekritički, kao posmatrači, a ne kao graditelji. Ne bi se moglo prihvatiti da bilo koji konkretni oblik samoupravljanja u pogledu pokretanja inicijative i sl. ima prednost pred dmgim ili čak pojedincem. Ali to ne znači da se pledira za auarhiju. Inicijativa je osnova za razmatranje. Ako samoupravljači ne mogu da procene i predvide sve dobre ili loše strane inicijative, potražiće stručna i naučna mišljenja, i kao savremene vlade u svetu uopšte, na osnovi njih naći će najadekvatnije rešenje. a-atko, samoupravljanje se ne bi smelo zatvoriti u sistem da ne dođe do zaustavljanja procesa kojim ono treba. da uspostavi sasvim različite dmštvene odnose. Ukoliko se samoupravljanje bude formiralo kao sistem, tu ulogu neće moći izvršiti. Danas je već očigledno da u praksi egzistiraju različiti organi, organizacije koji su nepotrebni, ne vrše nikakvu specifičnu dmštvenu ulogu, a poncki dupliraju sadržaj svog rada i otežavaju delovanje samoupravljanja. Dmštvcno se reaguje na to stanje stalnim reorganizacijama, ali se njima ne ide do kraja i ne dolazi do rešenja, što je snažna potvrda tendencija uspostavljanja sistema kao protuteže odvijanju procesa samoupravIjanja da bi se ostvarilo samoupravljanje. Samoupravljanje je kreiranje, stalni proces kolektivnog stvaranja novog. On je započeo i traje u dmšlvu u kome postoje velike razlike između Ijudi. Dok su jedni nepisraeni, polupismeni itd., dragi su obrazovani, upoznati itd. Po tom se kriteriju uglavnom obavljaju razne vrste radova. Vršeći određeni rad, i dalje se razvijaju sposobnosti u granicama koje daje sama vrsta rada. Tako će zidar postajati sve bolji zidar, rukovodilac sve bolji mkovodilac, no\dnar sve bolji novinar itd. Samoupravljanjc zahteva da se takav odnos promeni, da čovek ne bude pripremljen i sposoban samo za jednu vrstu rada, za razvijanje samo u jedncm pravcu. To znači, kad se pristupi praktičnom prosleđivanju, da intelektualci treba da čine sve što je moguće da sve veći broj Ijudi postane intelektualcima, sve dok ne postanu svi. Ali to istovremeno zna či da intelektualci tad prestaju postojati kao intelcktualci, posebna gmpa koja je zbog posebnosn i svojih osobina bila i društveno privilegovana. Isto je i s političarima. I oni treba da učine sve da svi postanu političari, a oni to prestanu biti. I ta delatnost, a naročito hijerarhijski više funkcije, uživa priznati dmštveni privilegij koji se gubi. Prilično je utopistički cčekivati da će bez stanovite društvene prinude ove i dmge posebnosti činiti što je potrebno da se prestanu razlikovati od dragih. noupravljanje je izvestan oblik socijalne prinude da se posebnosti prilagode novim društvenim potrebama i zahtevima za jednakošću. Reakcije na tu prinudu, uslovno rečeno, odražavaju skriveno suprotstavljanje, površno, for-

1531

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA