Данас

Manipulacije bez granica

Pismo iz Rovinja

Mii'ko Kovač

Pišua o američkoj demokraciji i slobodi tiska, Tocqueville je davnih godina rekao da voli slobodni tisak ne zbog toga što ćini neko dobro, nego zbog toga što sprječava zlo. Mediji na o\Tm prostorima najčešće su poticali zlo, ne samo zato što su u “vlasti samoga zJa”, kao instrument naopake politike, već su i sami vlast. Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjeg i većeg kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa dmgo doli dio čopora na utjecajnim mjestima. Pisce i novinare u lim “tvrtkama zla” zanima samo ono što dobiraju od ideologije u čijoj su službi. Not'inari koji danas pljuju po svemu onome 9o su zastupali u samoupravnom socijalizrau, sutra će s islim žarom pljuvati ono što danas zastupaju. Taj soj živi od propasti ideologija, ali sam neće propasti sve dok se odgađa demokracija. Onda je posve bjelodano da je ta fela glavno protudemokratsko leglo, te da je u stanju, ma kafeo to paradoksalno zvučalo, spriječiti demokratizaciju vlasti i napraviti razdiobu među svojim poslodavcima. Bude li sejednomprodubila odgovornost za svekoliku bijedu koja je ove narode dovela na samo dno, za nesnošljivost i mižnju, za ratna huškanja i počinjene zločine, onda će se valjda i mediji nad u nekom Haagu, to prije što su imena mračnih novinara poznata isto koliko i imena generala koje va 5 učestalo pozivaju u Haag. Ugledni profesor na Katedri za istočnoeuropski studii Slobodnog sveučilišta u Beriinu Holm Sundhaussen t\mdi da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji dobrim djelom rezultat medijskog rata i veli; "Tamo gdje nadonalisti vladaju medijima, manipuladja odozgo praktički ne zna za granice.” Beogradska je “Politika” krajem osamdeselih, u svojoj čuvenoj rubrid “Odjed i reagovanja" olvorila “pogone mržnje”, a već danas analiličari uzimaju lo razdoblje kao uvod u rat. Upučeni vcle da je tada Mi-

lošević osobuo, ili supruga mu svejedno, pisao za tu rubriku i pod izmišljenim i tuđim imenima objavljivao pisma u kojima je panjkao i olajavao slovenske političare, a direktor te kuće Žika Minović zdušno mu je pomagao da se mit o srpskim žrtvama oživi i tako poluenu odmazde. 1 sadašnji se “Vjesnik” sa svojim “Pismima fitatelja” srozao na raanu te zioglasne “Politikine” rubrike. Ne znam piše li im ta pisma osobno Tuđman pod tuđim imenima, ali bogme nibrika odiše njegovim stilom i duhom, njegovim objedama, anatemama svakoga tko mu se ne divi, njegovom netolcrandjom i ćangrižljivošću. Ako ili on ne piše, onda mu njcgovi epigoni i urednid pogađaju misli, što je uostalom i priroda poslušne i sluganske žurnalislike. Što god ćine ti majstori u zataškavanju istine, jest samo reprodudranje totalitarizma. U Hrvatskoj neogranićena vlasl prešla je iz jednih ruku u druge, a to nikako ne znaći, što bi

rekao Benjamin Constant, "rasl slobode”, već samo “breme novog ropstva”. U tome novom ropstvu mediji podložni vlastima, nisu morali bilo što učiti, jer su u svojim klupama imali školovane kadrove. Socijalizam je nastavljen u nekoj drugoj formi i euforiji, s novom totalitarnom propagandom i novim mitovima i tabuima sklepanim na brzac. Stara ograničenja dobila su novo ruho. Jedino je pojava malobrojnih neovisnih glasila donekle narušila vlastodržački san o "suverenitetu svih”, ali to je djena pluralizma na koju je valjalo pristati. Vlast bi rado spalila sve neovisne novine, a kako tu ne može ništa učinili, onda joj preostaje da maše takvim listovima kao da je u najmanju ruku sama zaslužna za njihovo postojanje, te da se poziva na slobodu tiska kad god je u šrkipcu i pod prijelnjom javnog mnijenja. Nema nikakve dvojbe da neovisni tisak zagončava život vlastodršcima, ali im istodobno služi kao “unu-

trašnji neprijatelj” i glavni krivac što se nadonalna sreća nikako ne ostvaruje. Svojedobno su odlične hrvatske spisateljice i novinarke, koje su se drznule kritizirati prostačku vlast, nazvane “vješticama iz Rija” i “petokolonašicama”, a uza sve to tražene su u njihovim biografijama rasne i nadonafne začkoljice, pa je tako jedna od njih bila udana za Srbina, drugoj je mati Srpkinja, treča ima "muslimanske krvi” itd. Hannah Arendt veli da je u nacističkoj propagandi svaka slobodoumna osoba bila neka vrst Zidova. Sv. Augustin kaže: ne griješi se bez razloga i dodaje kako i okrutni rimski političar Katilina kao Sulin pristaša nije ijubio svoja zlodjela nego ono zbog čega ih je činio. Ljubio je svojega gospodara i nije slutio da će tiranija rimskog diktatora Sule potrajati tek nekoliko godina. Podanid ne osjećaju vrijeme, jer ga mjere pokvarenim instrumentima, 0 prolaznosti ništa ne znaju, a ako dođe do kakve promjene, oni će se već prilagoditi. Takvim kameleonima cilj je da se nečega domognu, njima je svejedno tko če im to omogudti. Oni pojmove zla 1 dobra relativiziraju. Njima je svejedno tko je gore, može to biti sam vrag, zločinac, ništarija važno im je da im taj netko podari Ouziju slobode i osmisli užitak u “dobrovoljnom ropstvu”. Podatnost je deformirano vjerovanje bez udubijivanja u istinu. Tu dvojbe dolaze tek na kiaju, onda kad i razočaranje. Vlastodršcu je također svejedno tko je i kakva je osoba na koju polaže šapu, samo ako je odana i usvaja određeni kodeks ponašanja. Vlastodržac vrlo često nagrađuje svoje podanike i ukazuje im počast, baš kao da osjeća da je čast ono što manjka tome soju, a kako je po prirodi vlasti osion i bahat, on ih uvjerava da se čast može nadomjestiti odličjima. Sadašnja hrvatska autoritama viast ima ponajbolje uzdanice u medijima zapravo u onim tipovima što su se već dokazali kao sluge u bivšem sustavu i još otprije raskrstili s čašću i moralom. Što viši stupanj na ijestvid amoralnosti, to bliže političkom vrhu i"Vrhovniku.

Svet u kome živimo Amiši i Pagan Motorcycle Club

Nenad Prokić

Uposlednjem popisu slanovništva pred raspad SFRJ, moj sin Luka, u to vreme star sedam godina, i ja - izjasnili smo se pred zbunjenim službenikom kao Holanđani, jer čak ni njihovi fudbalski navijaći nisu nacionalisti i kao Amiši imaju svoje neobično čvrste poglede na živol, ali ih nikome ne naluraju. 1 danas smo veoma zadovoljni svojim tadašnjim izjašnjavanjem. Zato nas uvek vesele uspesi Holandana u fudbalu, pa makar to bilo i protiv naših momaka, kao prc neki dan u Francuskoj. I zalo nas je rastužila vesl koju smo pročitali u Herald Tribunu o tome kako je federalni lužilac u Pennsylvaniji optužio dva mlada Amiša da su kupili kokain od članova bande nazvane Pagan Motorcycle Club i da su ga distribuirali drugim mladim članovima rcligiozne grupe poznate kao ‘'hoedotvns". “Videli smo mnogo slučajeva pijanstva maloletnika, ali slučajevi sa drogama do sada nisu bili zabeieženi”, izjavio je John Pyfer, koji zastupa dvadesetčelvorogo-

dišnjeg Abnera Stotzfusa i godinu dana mladcg Anbera Kinga. Ceo slučaj se raščuo po Lancaster Countyju i jasno pokazao ranjivost Amiša suočenih sa tehničkim razvojem i turizmom, koji su korodirali njhove dugo odvojene i usamljene živote. Ni Amiši više nisu u stanju da zatvore oči pred onim što sami nazivaju korumpirajućim uticajima modernog stila života - iako ne koriste eleklričnu energiju i metale u svojim domovima, a voze se unaokolo samo u kočijama na konjsku vuču. Dva oplužena Amiša, inače, pripadaju najkonzervativnijem krilu vere, Starom Redu Amiša. Tužba ih tereti da su između 1992. i 1997. godine učestvovali u distribuciji kokaina i metamfetamina u vrcdnosti večoj od milion dolara. Tužilac ipak najviše tereti članove Pagan Motorcycle Cluba, koje opisuje kao bezobzirne i nasilne. Tokom tih pct godina rasturanja drogc, dva mlada Amiša istovremeno su učeslvovala u ceremoniji za Amiš - muškarce od 16 do 24 godinc, pod naslovom “Zasejje vašu divlju zob”.

Imperija otomanska

Predrag Čudić

2ATIEIKOH

oliko smo priča čuli o otomanu, I kanabetu, divanu, sofi, kauču JL da se vcć i vrapd na grani ironično glasaju: otoman, kanabe, tu je sve za džabe! Ali, nije kanabe to zaslužilo, ni ono najgore i najbednije, kod najbednijeg nekog tamo vladarčića balkanskog ili afričkog, nije to kanabe ničira zaslužilo da se vrapci i novinari, vrapčići-novinarčići tako osomo osvrću na nj. Kada bi oloman-kanabe umeio da priča, kada bi posiednje protokol-kanabe u Evropi uzelo pero te zapoćelo svoje memoarc, imao bi svet šta da čuje. Svi majijahaa, mogio bi bili nešlo kao radni naslov svih lih kanabe-memoara, ili Istorijska zbimnja preko mojih lcda, ili Mojih mjdraži klijenti, stalni i pouremeni, ili Mali kurs političkogjahnnja, iz ličnog isknstva, ili Najrneškši i najtvnli u pnguivrinui na mojim leđima, ili Mirisi i pokreti niikih dmmika, ili Ko me je sie ugnjctamo, \\Ualiawo kmjeuima sa islorijskom liislancvm u swdint (Zašo sredina kanabela oslaje uvek upražnjena, kanabe je obavczno dvoscd kabriolct, bcz obzira da li su razgovori olvoreni i srdačni ili zalvoreni i napeti). Pre bilo kakvih pregovora-razgovora, bilo da se oni tiću Citave planete ili, pak, samo neke malc zanemarljive teritorijicc sa nckoiiko slotina liiljada žite-

ija, na scenu stupaju protokol majstori jedne i dmge strane. Tu oni podnesu jedni dmgima zahteve protokola. Kako če pregovarači biti obučeni, kroj odela, boja, zatim se tu često povede jedna velika pregovaračka, načelna bilka oko kravata, knkve će kravate biti, tu ne sme biti velikih odstupanja, ni jedan istorijski razgovor nije bio vaijano obavljen, a to ćc vam polvrditi i šegrti protokola, ako je jedan pregovarač imao kravatu a drugi leptir mašnu, to ne ide kao šo ne idu koza i kupus. Kao što ozbiljni razgovori ne mogu ni početi kad jedan pregovarač ima hozenlregere, a drugi okolotrbušnipantalodržač (Oprostile na tuđicii). Odstupanje od pravila je dozvoijeno samo onda kad postoji u čitavom svetu konsenzus da pregovarači iz određenih zemalja imaju pravo da se oblače po svome, tj. zavijaju u čaršave, čaršav oko glave, čaršav oko tela, to im je stvar njihovog nadonalnog ponosa i oni od toga ne odstupaju ni za živu glavu, grmilo sevalo oni neće drugačije, baš kao što Evropejac neće bez kravate. Jedan dobar protokol majstor mora pre svakog razgcvora r>a kanabetu, samo kanabe dobro pregledafi. iii st izrneilu dva islorijska zase-Janja nešto, kojim slućajcm, nijc dogodilo, da neko nije podmetnuo neku iglu ili drugu neku bocu, da neko nije lako ufurnjao otomančić da kad, ne daj bože, velikodostojnik sedhe a ono iz otomana grunu neki ncprijatni mirisi, koji uznemire

sagovomika, te razgovor dobije neželjeni tok. Miris otomana mora biti neutralan, a ako ne sasvim neutralan, onda mora imati samo blago naglašen diskretni miris zemlje kojoj pripada i na kojoj se sam otoman nalazi. Protokol majstori velikih viadalaca obično traže da se utvrdi tačno na kom otomanu će istorijska misija biti obavljena i da se taj otoman podvigne strogoj kontroli stručnjaka za dekontaminadju i drugih virtuoza antiprovokativnih delatnosti te da se posle detaljnog pregleda drža pod slrogim nadzorom najmanje 24 časa pre samita. Šta ako, se recimo, a tehnika je danas spremna na to, iz kanabeta jednom velikanu übrizga nekakva droga [posto injekdje koje deluju bez igle, samo pod pritiskom i ne ostavljaju nrkakav trag, i dok velikan misli da je to samo neki nestašni feder, već je drogiran kaoda jeflašu viskija popio i smeje se ko blesav na brašno pred belosvetskim kamerama i daje glupave izjave, briše nos useknjujući se, a koluta očima kao da je pobesneo, Vele da je bilo i lakvih pokušaja subverzivnog delovanja posredstvom kanabeta. Što da ne!? Imaginadja protokola i koutraprorokola ne miruje. Protokol majston (majstori koji brinu da diplomatski protok Ijudi i ideja bude što ugodniji) su oni koji vladaju iz senke otomanskom imeprijom pa samim tim i svetom boreći se kao lavovi za svoje protokol-ideje. Ali, ko će napisati nenapisanu istoriju istorijskih otomana!

■p ** n e» f JL %«# Cl«

14:/Danas

Ponedeliak. 6. iul 1998