Данас

Ako to još nisu znali, sad je prilika da Vuk Drašković i Nenad Canak shvate da su i bez formalnog učlanjenja postali aktivisti pokreta Otpor. To im je, onako usput i posredno, saopštio savezni ministar pravde (čije ime nisam upamtio, ali jesam ono njegovo „diplomatsko-seksološko“ pismo Karli de] Ponte), objasnivši otporašima da ne moBu biti legalizovani pošto je „op-

DŠ jetina ?Vaka

Ravnoj gori mitingašili Draškovićevi četnici ı monarhisti, a na Trgu Republike je Nenad Canak bio ironični ekskluzivac nekakvog „vešanja na bandere“. I da klinci iz Otpora s tim nemaju veze. Pogotovo što neka istraživanja govore da su otporaši najvećim delom izrazito antinacionalistički i antirevanšistički nastrojeni (za razliku od nekih ranijih studentskih pokreta), zagovaraju isključivo benigne oblike prkošenja. Lično, takvo pismo ne bih pisao. Ne zato što mislim da su i mene srpske raspamećujuće okolnosti odvukle na „pogrešan kolosek“, već isključivo zato što sam siguran da od toga nema ama baš nikakve vajde. Kad ni takvi pravni autoriteti, kao Vo-

Kako režimska žvaka o studentima - „fašistima“, „Jalangistima“, „teroristima“, nikoga baš u Otporu nije preterano uplašila, kako se monstruozna tvrdnja da su njegovi aktivisti ubili Peroševića i pitaj boga koga još, vremenom raspršila kao lnft-balon, trebalo je namontirati neke druge „opštepoznate činjenice“.

Šštepoznata činjenica“ da su na Ravnoj gori pozivali na „ustanak“, a na beogradskom Trgu Republike prizivali „vešanje na bandere“.

I sada bi normalan čovek (ako takvih još ovde ima) trebalo na sva ova već uobičajena ministarska genijalna otkrića da se slatko nasmeje ili da, poput nekih zagriženijih, presavlje papir i u „OtVOrenom pismu“ obavesti „prvog pravnika“ ove zemlje da su na

Jin Dimitrijević, Gašo Knežević, Pavle Nikolić i drugi znaju unapred da je svaki „bliski susret“ sa „ekspertima“ vladajućeg pakta izgubljeno vreme (o Živcima da ı ne govorimo), šta mogu da učine tek obični pravni laici. Uostalom, zašto bi neko mi-

nistra pravde ubeđivao u nešto-

što on ı te kako, i bolje od drugih zna, ali ga svesno izvrće i premontira kako bi poslužilo kao pokriće za realizaciju una-

pred napisanog scenarija. Znaju radikali, socijalisti, julovci da više i nije toliko propagandno probitačno ı profitabilno za „ustanak“ stalno optuživati Draškovića, a za „vešanje“ Canka. Otpor Je, za razliku od doDro poznate opozicije, nešto novo, OTiginalnije i inventivnije, samim tim potencijalno i opasnije, pa zato valja na njega udariti svom snagom.

Kako režimska žvaka o studentima - „fašistima“, „falangistima“, „teroristima“, nikoga baš u Otporu nije preterano uplašila, kako se monstruozna tvrdnja da su njegovi aktivisti ubili Peroševića i pitaj boga koga Još, vremenom raspršila kao luft-balon, trebalo je namontirati neke druge „opštepoznate činjenice“. Koga, uostalom, briga da li su baš otporaši pozivali na „ustanak“, „Vešanje”, . „nasiluo „rušemje ustavnog poretka“. Režimu je bitno da stvori alibi kako bi se „kad kucne čas“ „legalistički“ obračunao sa hiljadama mladića i devojaka kojima je preko glave desničarske i nacional-populističke demagogije obogaćenih vladajućih familija.

Kako se u ovoj zemlji, po principima originalne „pravne države“ („prvo pucaj, pa posle pitaj ko je“), najpre nepoćudni ljudi propagandno satanizuju, Zatim: besomučno Oplužuju i najzad osuđuju, a da formalne istrage i provere činjenica nikad nije ni bilo, onda je razumljivo što nam se sa nivoa savezne dIržave iz dana u dan sve obilnije distribuira čitav arsenal pravnog nasilja i terora.

četvrtak, 15. jun 2000.

anası Savezno mirustarstvo pravde odbilo Je da registruje Udruženje građana Narodni pokret Otpor zbog „opštepoznate činjenice" da članoUt OUe OrgaTuzacije „već duže vreme ilegalno deluju protivno našim propisima, između ostalog i organizovanjem Javnih skupova na koJima pozivaju građane na ustanak radi nasilnog rušenja ustavnog poretka“. Ministarstvu čiji je čelni čovek do sada više puta pokazao beskompromisnost u borbi protiv svih zala novog svetskog poretka nije promaklo da su programski ciljevi nesuđenog udruženja građana, „nasilno rušenje Ustavom utvrđenog uređenja, ugrožavaryje teritorijalne celovitosti i nezavisnosti zemlje, kršenje zajamčenih sloboda i prava čoveka ti građanina, raspirivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti“.

U programskim dokumentima koja je Otpor predstavio građanstvu ove zemlje niko nije pronašao delove koji pozivaju na sužavanje granica države, ruti zahteve za uskraćivanjem građanskih prava niJedne nacionalne zajednice bilo da Je bleđe ili tamnije putL. Suprotno tome, portunje se, između ostalog, borba protiv moguće fašizacije društva, za demokratizaciju i izbore. Time se otvara pitanje da li su predstavnici Otpora, slučajno ili namerno, Jedan dokument predstavljali građanstvu, a drugi podneli Ministarstvu. Ili možda oni koji su pisali navedene „papire“ i oni koji su ih čitali ne govore istim Jezikom. Treća Je mogućnost da neko namerno ne želi da posluša oca srpske pismenosti Vuka Stefanovića Karadžića, koji je davno poručio da treba čitati onako kako Je napisano.

Otporu se „na dušu“ stavlja i orgaruzovanje skupova na Ravnoj gori ı beogradskom Trgu Republike sa kojih su upućene „najozbiljnije pretnje građanima SRJ da će „biti i vešanja na banderama“" oruh koji ne misle kao što nmusle podnostoci zahteva. Svako kome sernulnost nije karakterna osobina ili zdravstvena mana, seća se da su navedene skupove organizovale druge političke organizacije, a da su „otporaši“ samo bili gosti.

Nekoliko dana pre odluke Saveznog ministarstva nadležni državni organi obeležili su godišnjicu kraja NATO bombardovanja SRJ i naše „pobede nad najvećom vojnom mašinerijom koJu Je svet ikada Uideo“. Naše herojsko „suprotstavljanje najvećem narastajućem zlu na svetu“, zadiuio je svet koji suve otvorenije staje na stranu pravednika, to Jest nas. Ako Je ova država uspela da pobedi takvu vojnu mašineriju, zašto se njeni visoki službenici plaše Otpora, čiju većinu članova čine mlađi punoletnici, a glavne aktivnosti su UT 1Spisivanje parola i lepljenje plakata.

Fudbalska javnost je za Zlatka

Zahovića čula još davne 1989. godine. Miloko Đurovski je prilikom služenja vojnog roka u Mariboru primetio talentovanog, osamnaestogodišnjaka ı doveo ga u Partizan. U taboru crno-belih Zahović je proveo pet godina, igrao i za mladu reprezentaciju Jugoslavije, ali, za razliku od selektora Srećka Kataneca 1 saigrača iz reprezentacije Darka Milaniča ı Džonija Novaka, nikada nije igrao za najbolju selekciju Jugoslavije.

Beograd Je napustio 1994. godine, a fudbalsku karijeru nastavio u Portugaliji, najpre u Vitoriji Gimaraeš, a potom u Portu, gde je bio klupski drug Ljubinku Druloviću. Zahvaljujući izvanrednim igrama, posebno u Ligi šampiona, uspeo je da natera gazde Olimpijakosa da za njegov transfer izdvoje čak 30 miliona maraka. Ali, „ljubav“ je kratko trajala - samo dva meseca. lako je u tom perodu Olimpijakos znao samo za pobede, došlo je do razlaza i za Zahovića Je minula sezona, kada je u pitanju klupska scena, propala. Igrao Je samo za reprezentaciju Slovenije ı to maestralno. Bio je daleko najefikasniji strelac (šest 0 ali i glavni kreator igre. la-

o Je davno prestao da igra u Sloveniji, Još uvek je vlasnik rekorda kao najefikasniji igrač u sezoni sa 21 postignutim golom.

U utorak uveče Zlatko Zahović

Je, naravno uz pomoć saigrača, održao pravi čas iz modernog fudbala našim „zvezdicama“ i Još jednom dokazao da Slovenci nisu „zalutali“ na najveću smotru evropskog fudbala, već da im Je tu i mesto uz bok na)}boljima, pre svega zahvaljujući Zlatku Zahoviću. Bivši đak je jugoslovenskim fudbalerima održao javni čas, i ma kako to čudno zvučalo, u pojedinim trenucima moglo se čak ı uživati u „njegovom predavaIJU · Ziva Vekecki

Mod nas se najviše muče penzioneri, ali se njihovim mukama bar nazire krai.

Miloš Đurđev