Данас

6 petak, 23. jun 2000.

| Milorad ___Belančić

Politika se, često, po uzoru na Aristotela, definiše kao veština ili delatnost mogućeg. Ova definicija, naravno, nije nesporna. Ona se do dan-danas održala zato što je u sebe uključivala brojne, civilizacijski veoma značajne probleme. Pa ipak, slabost te definicije (ako je to uopšte neka slabost) jeste u tome Što ona na našim prostorma,naprosto, ne važi! Na to smo se – avaj! – već dovoljno navikli: mnoge stvari ili dileme koje važe u obližnjoj ı sad već prilično dalekoj (evropskoj) civilizaciji kod nas, jednostavno, ne važe. Jer, naravno, VaŽI nešto sasvim suprotno. U ovom slučaju je to – politika nemogućeg!

Nemoguće je, naime, postalo naša ključna politička kategorija. Sve Je, OVde, u znaku nemogućeg! U tolikoj meri da se mnogima čini da je i sam život postao, ako ne sasvim nemoguć, onda bar – jedva moguć. Zaista, nije li to što danas živimo obuhvaćeno ı nošeno jednom politikom koja je skroz-naskroz uperana protiv Života i koja se, u najboljem slučaju, rezimira kao – veština golog opstanka. Preživljavamo unutar, sad već, svakodnevnih suočavanja sa preuranjenom smrću, Zbog oskudice, bede, stresa, očaja, pritisaka (najrazličitije vrste), nerviranja, nedostatka lekova, novca, hrane itd. Opstajemo u društvu u kome „perspektivu“ imaju samo pogrebne firme.

Sudaranje s nemogućim traje već dovoljno dugo, tako da je normalno što, kod mnogih ljudi, stvara utisak da Je naša politička situacija prožeta i nošena duhom bezizlaza, poraza, klonulosti i, zapravo, defetizma. Zaista, nije li, možda, to naš fatum? Nas sa brdovitog Balkana. Bit sudbinski okrenut Nemogućem. Biti zarobljenik jedne političke situacije koja liči na lavirint bez izlaza?

Ako politika vlasti i opozicije u SrbiJi ima zajednički imenitelj, onda je to,

__ Mihal

Srpski ideološki čardak nu na nebu ni na zemlji

zacelo – nemoguće“. Ni vlast ni Opozicija ne postižu svoje klučne političke ciljeve... Vlast želi da bude ono što već jeste, dakle, ista, želi da se u njoj i oko nje ništa ne promeni (jer: sve je ako ne sjajno, onda bar neminovno), a to, upravo, nije moguće, pošto Je ona protagonist politike temeljnog propadanja (svega), koje (propadanje), pre ili kasnije, zahvata i samu tu politiku. Sa propadanjem svega što ova politika dodirne, propašće, konačno, i ona sama. Zato je tu reč o politici napredovanja ka dnu ili, što se svodi na isto, politici koja se bezdano sunovraćuje u svoje poraze. Njena potreba da se zaustavi ı očuva u izvesnom identitetu neminovno se suočava s – nemogućim. Opozicija, naprotiv, teži promenama,

kao-napretka. Pa ako, sve to nije naša sudbina nego neodgovorni, slepi izbor (ili: serija izbora), to znači da je kraj ove priče, Još uvek, moguć i da će on, pre ili kasnije, da se dogodi. Preobražaj tekuće nadri-političke veštine-pravljenja-stalnih-poraza u zaista političku veštinu koja će raditi u korist života i mogućeg naprosto je neophodan. Jedini problem je – kako je on izvodljiv? Zaista, kako je moguće da naše političko srljanje u patologiju nemogućeg preokrenemo u civilizacijski normalnu politiku koja će, ubuduće, da se definiše kao veština mogućeg?

Na našu sreću, nemoguće u politici nema supstancijalni, metafizički ili (po uzoru na grčke drame) fatalni, tragički smisao. Nešto je nemoguće, sa-

Nemoguće je postalo naša ključna politička kategorija. Sve je, ovde, u znaku nemogućeg! U tolikoj meri da se mnogima čini da je ı sam život postao, ako ne sasvim nemoguć, onda bar – jedva moguć. Opstajemo u društvu u kome „perspektivu“ imaju samo pogrebne firme

teži da ostvari nešto novo i civilizovaTuje. Al, pokazuje se da ı le, bar u ovom trenutku, nije moguće.

Ukupna politička situacija kod nas je, prema tome, obeležena izvesnom okretnošću ka nemogućem. Pitanje – kako je, uopšte, bila moguća ova perverzna vezanost naše politike uz nemoguće, neostvarljivo, uvek-izjalovljujuće? – ostaje, takoreći, bez odgovora. Nije li poraz postao naša druga priroda, naša naviknutost na nemoguće? Jer – u to nema sumnje – političko delovanje, na ovom tlu, dobija skoro ritualna obeležja svrhovitosti koja stalno vara svoju svrhu.

Pa ipak, teško je poverovati da je ta okrenutost-ka-nemogućem, ujedno, naša politička sudbina. Ona je, samo, rezultat jedne neodgovorne politike, njene demonske veštine da sve svoje poslove, s izuzetkom očuvanja vlasti, uvuče u preokrenutu, izopačenu, skoro perverznu dinamiku poražavanja-

mo, Zbog – drugih. Srbija od Virovitice i Karlobaga do Vladivostoka, nije bila moguća zato što su postojali drugi koJi imaju drugačije političke vizije. Mogućnost da se (slobodno) realizuje neki projekt nailazi na ograničenje, limit ili nemogućnost, onda kada se suoči s drugom slobodom i mogućnošću, bilo da je ona u nama (u istoj zajednici) ili izvan nas („tuđinska“). Jedne mogućnosti uvek su ograničene drugim mogućnostima (koje su, neki put, svakako, nadmoćnije). Recimo, nemogućnost/nemoć opozicije (da ostvari promene) dolazi otuda što postoji sistem/režim koji raspolaže mogućnošću ı snagom da svaki takav pokušaj izigra. Pa ako se, u ovom trenutku, i politika opozicije definiše kao delatnost nemogućeg to, svakako, nije zbog nekakve sudbine ili zbog grešaka opozicije (kojih ima, ali koje nisu odlučujuće) već samo zbog datih odnosa moći.

pria ta o

Cudotvonni zakon +

U stvari, ono ne7noguće koje opterećuje političku stvarnost današnje Srbije, i koje je doguralo dotle da nam je život postao nepodnošljiv, određuje se, kao takvo, pre svega unutrašnjom i spoljašnjom limitiranošću vladajuće politike. Naime, patogena, megalomanska i zadrto-sebična politika režima određuje se kao delatnost-nemogućeg, ne zato što bi to bila nekakva ukleta balkanska kob, niti zato što se, navodno, „ceo svet“ zaverio protiv te politike, još manje zato što toj politici opozicije stao podmeće „klipove“, nego Zato što je ona bila i što jeste precizno ograničena izvesnim politikama-mogućeg koje su politike okružujućeg sveta. Drugim rečima, vladajuća politika u Srbiji, jednostavno, nije umela, znala ı htela da komunicira sa drugima, da procenjuje šta drugi hoće i mogu, da pravi kompromise i, konačno, da bude realna politika. Njena strategija bila je, zapravo, lišena taktike, pošto se svodila na zamajavanja protivnika, koje (zamajavanje) se uvek, na kraju, završavalo velikim, gordim i, naravno, gubitničkim Ne.

Pokazujući se slepom za interese, volju ı mogućnost drugih – jer je palanački i mitomanski zatvorena u sebe i svoj zabran – zvanična politika se, takođe, pokazala neosetljivom za sve što joj dolazi spolja i što onemogućuje da se ona, bez poraza i propadanja, održi u svom „identitetu“. A njoj, u izvesnom smislu, dolazi spolja ı sama ekonomija, pravo, kultura itd., ukoliko su to vrednosni sklopovi koji funkcionišu po civilizacijskim merilima, te, prema tome, i nisu zamislivi van integracije sa SVetom. Negirajući politiku-mogućeg koja vlada u svetu, režimska politika nužno je bila osuđena na negaciju normalnosti u sferi politički vođene ekonomije, prava, društvenih institucija itd. Sve Je moralo da poprimi patološki izgled... A samo insistiranje opozicije da se Život uljudi i privede izvesnoj vrednosnoj normalnosti uvek je ideološki dočekivano 1 klevetano kao povezivanje spolašnjeg i unutrašnjeg neprijatelja!

Konačno, u očima ovog političkog slepila sam interes države morao Je

da se (holistički) poistoveti s jednim ideološki naduvanim pojmom patriotizma koji se, praktično, manifestuje kao kolektivni narcizam ili, čak, autizam! Današnji režim u Srbiji raspolaže „suverenim“ političkim „identitetom“ (što Je potpuno druga stvar od državnog suvereniteta) samo zato što je narcisoidno-ideološki zagledan u TV sliku koju sam o sebi svakodnevno stvara. Pa ukoliko ta zagledanost i samozaljubljenost želi da se, u svetu kakav jeste, održi bez ikakvog političkog posredovanja i kompromisa, onda ona samu sebe, nužno, izmešta iz sveta, postaje „nebeska“, nestvarna, nazovi-avangardna i, zapravo, unapred gubitnička. U svojoj okrenutosti ka materijalno i duhovno nemogućem politika našeg režima, uzdignuta na nivo neprikosnovene državne politike, dogurala je do potpunog isključenja iz političke realnosti sveta, odnosno iz. svetske politike kao prostornog polja mogućeg, tako da se ona, ubuduće, u ovom polju pojavljuJe kao ideološki čardak ni na nebu ni na zemlji. Danas su u svetu sve jači otpori globalizacijiiz-jednog-centra (njih,pri tom, ne treba shvatiti kao negaciju same globalizacije nego kao zahteve za njenim destentriranjem), ipak, ne redefinišu svetsku politiku tako da bi gubitnička strategija našeg režima mogla u tome da, za sebe, nađe bilo kakvu satisfakciju.

Zato, nije teško pretpostaviti da naša državno-politička zajednica može da dopre do kakve-takve realnosti samo ako strese sa sebe ruho iluzija, zabluda, mitova, narcisoidnog ideološkog fantaziranja i prihvati, u svetu kakav jeste, Jedino valjano određenje politike kao – delatnosti mogućeg. Da li je kasno za tu priču? Za nju, reklo bi se, nikada nije dovoljno kasno! Jer, „normalizacija“, što se više od nje udaljavamo, postaje sve neophodnija i, zapravo, preko potrebna. Dalje zapadanje u političku, pravnu ı ekonomsku izolaciju, svakako, nije nikakvo rešenje, kao što ni satiranje (bilo koje vrste) ı smrt ljudstva koje živi na ovom već OpUustošenom tlu ne može biti nikakav izlaz.

ome su Bile patnphne Žrtve

Kroz maglu i dim vatrenih rodoljubivih izjava već se uveliko naziru konture budućeg antiterorističkog zakona, koji se strpljivo krčka u glavama nestrpljivih boraca za vedru i veselu prošlost. Kao šo mu samo ime kazuje, taj zakon treba da bude okrenut protiv terorizma i terora. Ne da ga podstiče i pothranjuje već naprotiv, da ga saseca u korenu, pa i malo ispod.

Za razliku od sličnih zakona u svetu, mada mu nijedan nije sasvim sličan, niti to može biti, naš zakon će, pored članova, imati i članice. To je sa zadovoljstvom prihvaćeno na predlog onih snaga koje se zalažu da XXI vek bude vek Ženskog roda. Valjda ne treba podsećati da će članice biti potpuno ravnopravne sa članovima, jer se samo na taj način možestati na put svemu onome Šo se izmigoljilo kroz rupe u ostalim zakonima. Cak ima mišljenja da će, nakon usvajanja ovog, većina ostalih zakona postati suvišna. Tačnije, mogli bi da se lepo uklope u njega i da vremenom postepeno nestanu, Jer će prestati potreba za njihovim postojanjem. Novi zakon

će postati ono šo je svojevremeno bio slavni Zakon o udruženom radu. Dakle, zakon nad zakonima ili, kako se to lepo kaže u Bagdadu, majka svih zakona.

Za razliku od ostalih zakona u svetu, koji mu nisu ni nalik, naš će biti uperen ne samo protiv terora i terorizma kao takvih, već protiv same suštine onog Šo pojedince i čitave narode navodi na zlo. Kao šo Je poznato, svuda u svetu nasilje rađa nasilje. Kod nas to niJe slučaj, jer lepa reč i gvozdena vrata otvara. Stoga će zakon biti satkan od niza lepih reči koje će svojim blagim zvučanjem odvraćati od zla. A zlo, zna se, nije samo kad nekog ubijete ili kad neko ubije vas. Zlo je kad studirate, iako bi mogli da kopate kukuruz, pošo je zemzadruga jednako vaŽna kao i svaka nauka. Zlo je kad ne isporučite pšenicu na vreme, Jer time otežavate posao izvoznicima. Zlo je kad zakasnite na posao zbog loše organizovanog gradskog prevoza. Zlo je kad ne funkcioniše vodosnabdevanje, jer u našoj zemlji oduvek ima dovoljno vode. Zlo je kad pišete za novine, umesto da gledate televiziju. Zlo je kad tražite nekakva svoja prava, jer time privlačite pažnju koja vam ne pripada, čime ometate delovanje na krupnijim strateškim pravcima. Zlo je kad kasne VOZOVI i Zato ih treba ukinuti. Zlo Je kad se štrajkuje i zato Ššrajkove treba zabraniti. Zlo je kad neko gunđa, negoduje, mrmlja, šmrkće, kašljuca i na druge načine

podriva osnove sistema. OpoziciJa je jedno veliko zlo. Izbori takođe mogu da budu zlo. Sve je zlo i zato ga, sve, treba iskoreniti svim snagama.

Novi zakon ima da se donese zato da bi bio donet. Naime, sve ono Šo nije doneseno je nedonošče. Zakon, koji je mnogo više nego šo mu ime kazuje, treba da obuhvati sve dosad neobuhvaćeno, ali i da krene bar korak dalje. Jer, treba preduprediti sve one radnje koje bi mogle da ugroze obnovu i izgradnju pre roka. Recimo: plač odojčadi, neuhranjenost starih lica, zevanje za vreme gOVOra istaknutih ličnosti, korišćenje interneta, susrete sa stranim državljanima, spavanje kraj otvorenog prozora, odlazak na letovanje, pijenje mleka na prazan stomak, gajenje cveća i kunića, menjanje gume na biciklu, šetnje posle večere, a pogotovo ribolov na zatvorenim i onim drugim vodama.

Sve Šo nije izričito zabranjeno Je dozvoljeno, mada ne bi smelo da bude. Zato se krčka majka svih zakona, koja ima da stavi tačku na sve neželjene pojave i preteće nuspojave. Ko nije osumnjičen, jeste. Ko nije bio kriv, biće. Ko kaže da je gladan, tek ima da vidi ša je glad. Kad god bio donet taj čudotvorni zakon, biće to pre roka, jer to Je Jedini način da se predupredi ono neumitno. Uzgred, mnogi ugledni pravnici i njima srodni stručnjaci smatraju da je smrt streljanjem isuviše blaga kazna za prekršioce. Niša bez vešala!

Prošlo je više od godine od tragedije koja je zadesila nas majke stradalih radnika RTS. Mi smo se putem štampe oglašavale u nadi da će nadležni organi ı zvanično pokrenuti istragu 1 da će nas neko o svemu obavestiti. Do danas to niko nije učinio. Znamo jedino da su naša deca stradala od NATO bombardovanja, ali nas niko zvanično nije obavestio ko Je ı koliko odgovoran za potpuno nepotrebnu smrt šesnaestoro radnika. Krivci za tragediju koja nas je zadesila nalaze se na obe strane, na strani NATO i na strani čelnih ljudi RTS. Rukovodstvo RTS znalo je da je Televizija proglađena za legitimni cilj ı pitamo zašto nije učinjeno ništa povodom izmeštanja ljudstva i tehnike, a shodno ratnim uslovima u kojima su naša deca obavljala radne zadatke.

Po čijem nalogu su izmeštene Televizija Novi Sad, TV Pink, TV Košava, brojni TV predajnici i drugi značajni objekti u gradu? Svi nabrojani ciljevi bili su razoreni NATO bombama ali je pre toga ljudstvo bilo izmešteno. Jedino državna televizija to nije učinila. Zbog čega? Kome ı u kom cilju su bile potrebne žrtve?

Emitovanje programa nastavljeno je za nekoliko sati posle bombardovanja. Znači da je rukovodstvo RTS imalo alternativu za dalji rad. Zbog čega je bilo potrebno da izgine cela dežurna tehnička ekipa te noći, pa da se tek onda pređe na sigurniji način emi-

eee

| Helena, zaboga, zašto mi nisi pisala kad si utvrdila da si trudna? Dotrčao bih . ovde, mogli smo da se venčamo, pa bi i beba imala moje ime! _

| – Pa, znaš, kad su moji saznali da sam u drugom stanju, cele smo noći TaZ| govarali o tome, pa smo zaključili da je bolje da u porodici imamo i Jedno ko-

| pile nego sina Jednog političara!

tovanja programa [iz reportažnih kola, Studija B, itd.)? Zbog čega su prvo žrtvovani ljudi pa se tek posle toga prilagođavao rad ratnim uslovima?

Rat ne može biti izgovor za: NEHAT, NEMAR, NAMERU. Smatramo da postoji individualna odgovornost čelnih ljudi RTS. Naša deca su izvršavala svoje radne obaveze 1 na užasan način izgubila svoje mlade živote. Oni koji su ih gađali i oni koji su bili dužni da prilagode rad kuće ratnim uslovima, ne samo da su Živi, već ne snose nikakvu odgovornost, naprotiv, dobijaju nagrade za uspešan rad.

Tražimo odgovor od dole navedenih, zbog čega još uvek nije pokrenuta istraga u vezi sa ubistvom šesnaestoro ljudi RTS.

Zahtev upućen saveznom ministru Za informacije Goranu Matiću, republičkom ministru za informisanje Aleksandru Vučiću, republičkom ministru za unutrašnje poslove Vlajku Stojiljkoviću, ministru pravde Srbije Dragoljubu Jankoviću, direktoru RTS Dragoljubu Milanoviću, predsedniku Upravnog odbora RTS Vukašinu Jokanoviću, službi za obezbeđenje RTS Milanu Perišiću, predsedniku sindikata RTS, potpredsedniku Izvršnog odbora grada Draganu Coviću.

Sličan zahtev uputili smo i Haškom tribunalu. O ovom našem zahtevu obavestićemo

Javnost. Majke stradalih radnika RTS

Sb

Politika kag veština nemoDUĆPIJ ·

LO S OJO JI UO