Данас

Trećeg dana Šestog INFANT-a međunarodna _ pozorišna trupa „Theatre en Vol“ iz Italije predstavila se Novosađanima predstavom ad nazivom „Mašina-akcija“. Četvoro glumaca je kre_ nulo iz Dunavske "Ule pokrećući veoma neo_ bičnu „vatrenu mašinu“ po unapred utvrđenoj _ maršuti kroz Zmaj Jovinu pa sve do Trga slobo__de. Sve to uz muziku, akrobatiku, glumu, nad-

pri tome za scenski prostor osim ulice, balkone i stanove u Zmaj Jovinoj ulici. Povorci se pridružilo ı nekoliko stotina Novosađana, među kojima je bilo i onih koji su došli s namerom da proprate predstavu, ali i više znatiželjnika odnosno slučajnih prolaznika koji nisu mogli da odole, a da se ne priključe ovoj zanimljivoj i neobičnoj DOVOICI.

_ realni pozorišni jezik i pirotehniku a koristeći

Nedavno smo pompezno, kako nam i dolikuje, obeležili trijumfalnu pobedu nad snagama NATO-a i tako se prisetili ništa manje veličanstvenih oblika parateatarskog prkosa kojim smo po ovdašnjim ćuprijama i ulicama više od sedamdeset dana provociTali agresora, igrom i pesmom, recitujući, glumeći (pokatkad i u internacionalnom kontekstu: u društvu od rakije natečenih stranih oficira i političara), mašući isukanim srednjim prstom podražavali pantomimičare, pogledali u nebo i ktoz stisnute zube pozivali neprijateljske pilote da se, makar na čas, prizmelje pa da muški zapodenemo boj.

No, aktuelni prizori tipično srpskog uličnog parateatra su nas podsetili ı na ono što je činilo pozorišni Život tih ratnih dana, pa i na nekoliko ratnih premijera, duge redove ispred prestoničkih pozorišta, tada pretvorenih u „skloništa duha“, na besplatne ulaznice ili „karte za dinar“ » nepoznata lica u publici i nadu da će rat (kad već nije blagodet mira) regrutovati nove EJ ODE te pomeriti famoznu brojku koja se odnosi na pozorišnu publiku, cifru O. decenijama stagnira...

Razmatranje odnosa pozorišta i rata može itekako biti zanimljivo, pa ı kada se o toj temi razmišlja iz perspektive peloponeskih ratova (i to pred nama - sada i ovde, godinu dana nakon agresije), kada se ex catedra drže (opet nama - hic et nunc) predavanja o katarzičnom efektu koji ratna strahota ima _ u svesti bombardovanih, ili se povlači para-

S. Prodanović

Pozorište ı rat

O relacijama između Talije i Marsa

lela između sarajevskih i beogradskih ratnih dana... Svako od tih razmišljanja je korisno, premda ne za sve i ne Za svakog u istoj meri. Sve zavisi od pozicije koju ste, s Jednogodišnje distance, za sebe odabrali i kada ste postali žrtva: pre, za vreme ili posle rata.

No, posle bombardovanja (barem onih za koje je u ovom ratu postojala samo jedna adresa koju je valjalo ciljati, pa su se već u startu OseČil kao LE MO šteta) nije usledila katarza. Naprotiv. Ni popova ništa nisu ušićarila. Nisu uspela da osvoje srca ı duše potencijalno nove publike, „ratnih gledalaca“ kojima posle bombardovanja više nije bilo interesantno da svraćaju u ta skloništa. Nisu bolje prošli ni glumci koji su glumili da glume dok su im nad glavama letele rakete a oni izgovarajući šekspirovske monologe (Biti i! ne biti) razmišljali da li su im deca na sigurnom.

Neće biti čudo ako se nekom od njih učini da je bio žrtva i pre, i nakon, a pogotovo za vreme bombardovanja, te da je svoju pantomimu, umesto na mostu ili trgu, odigrao na pozornici (matičnoj), tada nesvestan da, osim što potvrđuje drevnu istinu o univerzalnoj poruci pozorišne umetnosti (zbog čega je postao naučna tema), zapravo u tuđe ime poručuje svetu da je s nama 00 sve u najboljem redu, da živimo u naj-

O ima samo jednu manu - Oužonaj je najgorim od svih svetova.

Aleksandar Milosavljević

od JB 00 koja, međutim,.

„ Očekivao, ali sve ovo i ovoliko - ni-

retoh jednu večer Andreja

Mitrovića i njegovu suprugu

Ljubinku Trgovčević, historičare koje nacionalizam nije uspio obeshrabriti i zasliepit. Zrače poštenjem i odaju umor. Sličan sam izraz vidio na licu Sime Cirkovića, najuglednije ličnosti srpske historiografije, kad smo se prije desetak godina slučajno susreli u Ljubljani, kraj Prešernova spomenika. Teško je obavljati posao historičara u zemljama gdje se sva prošlost smatra historijskom. Ponavljam svoje stare opaske o čitanju historije kroz epsku i folklornu predaju. Slijepi pjevači po kaljavim balkanskim drumovima bili su nadabnuti i vrijedni poštovanja - ali slijepac ne vidi stvarnost oko sebe. Već je Vuk na to upozoravao, u pismu Milošu, 1824. godine: „Molim vas samo to da pomislite da pjesma nije istorija. U istoriji se gleda istina, a u pjesmi se gleda kako je izmišljeno i namješćeno“. Malo ih je koji su taj mudri savjet poslušali. Tko istinski štuje Vuka morao bi se osloboditi „vukovstva“ kao mita u službu nacionalne ideologije. Sjetite se svakakvih studija koje su uvaženi znanstvenici i historici pisali o Kosovu prije dvadesetak godina! Najzadrtiji nacionalisti danas napadaju čak i Vuka što je zagovarao ijekavicu, izbacio toliko stare srpsko-pravoslavne riječi poput „miropomazanija“, „načertanija“ ili „učreždenija“. Ne stižem sve te moje solilokvije prenijeti kolegama. Slušam njihove kritike i jadikovke. Nije im lako. Odlučili smo da po svaku cijenu održimo vezu.

Vraćam se sutradan u knjižaru „Nikola Pašić“ te nastavljam svoje zločesto istraživanje. Pojedina djela, koja nemaju u naslovu riječi Srbin, Srbija ili srpski, odaju srodnu ideološku osnovu s onima koja to imaju: „Karl Marks sluga i žrtva satane“, „Titovi kazamati u Jugoslaviji“, „Nacionalizam Svetoga Save“, „Masonerija“ (na nju se okomljuju i hrvatski naiObai (th DE „Abortus“ [i ovdje je to smrtni grijeh), „Hrvati u svetlu istorijske istine“ (i po tom reprint-izdanja djela koje je prvi put izišlo 1944 svi su Hrvati ustaše).

Prekidam taj nevjerojatni (i, ajme, nepotpuni) izbor. Svašta sam

_ sam. Kažu mi oni koji se također

_ toga stide da su UkVB djela bila

zabranjivana pod DON TeŽImom, stoga su odjednom tako

- buknula. To nije | e- kul-

četvrtak, 29. jun 2000.

tura bi sama trebala to onemogućiti, hoću reći izrugati i posramiti te autore. |I u Hrvatskoj su u desetak godina Tuđmanove mitomanije izlazile takve knjige, ali nije ih bilo toliko. Doduše, i Hrvata je manje. Srpski nacionalizam ima izrazitija mistično-spiritistička obilježja, hrvatski je više klerikalan. ljedan i drugi su duhovno bijedni, intelektualno inferiorni, zaostali za vlastitom kulturom i kulturom uopće.

Laknulo mi je kad sam vidio brojne naslove iz suvremene svjetske književnosti. Mnogo, mnogo ih je više nego u Hrvatskoj: „Sabrana djela Ionesca“, možda prvo izdanje te vrste U svijetu, nove knjige nobelovca Sara-

eo

OBA |PIJ3JAVJĆ OO

vale su u izlozima knjižara slikovnice s grbovima i barjacima, licitarska srca i, naravno, djela velikog hrvatskog povjesničara Franje Tuđmana. Hvalitelji naše „tisućljetne kulture“ trebali bi se zamisliti nad tim: režim koji Je oboren ali čije posljedice nisu uklonjene u je podrediti kultuTu, ne prvi put a vjerojatno ni posljednji, nacionalnom mitu. e >

Opet vidim svoga „pratioca“ Pojavljuje se potajice iza ugla, ulazi u knjižaru, lista. Vjerojatno se pita što to zapisujem. Najradije bih mu prišao i rekao što radim ali se pribojavam da ni on ni oni koji ga šalju ne bi to razumjeli. Ponašam se kao da ga nema.

Opet vidim svoga „pratioca“. Pojavljuje se potajice iza ugla, ulazi u knjičaru, lista. Vjerojatno se pita što to zapisujem. Najrađije bih mu prišao i rekao što

radim - ali se pribojavam da ni on ni oni

koji ga šalju ne bi to razumjeli. Ponašam

se kao da ga nema

maga, obnovljeni prijevodi Thomasa Manna, Cehova, Camusa, Kafke, izvrstan izbor Mandeljštajmovih pjesama i eseja, Cvetajeva i Ahmatova, Singer, Nietzsche, Ibn Arabi, Borges, Michaud, Lampedusa. U izdanju koje se predstavlja kao „samizdat“ izišlo je djelo Karla Jaspersa „Pitanje krivice“ (Die Schuldfrage), nastalo u naporu da se preispita njemačka krivica u 2. svjetskom ratu. Poučno Je ı Ža OVe prilike: „Razlikovanje raznih koncepata krivice pomaže da se otkloni površnost same rasprave O krivici, koja sve stavlja na istu ravan 1 sudi na kupu... Svatko snosi dio odgovornosti s obzirom na način na koji se podčinjava vlasti“. Valjalo bi da svatko to pročita, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Steta je što to već davno nije bila naša školska lektira - dio nacionalne kulture. Među brojnim izdanjima su i sabrana djela suvremenih srpskih pisaca - Andrića, Miodraga Pavlovića, Aleksandra Tišme; najavljena su i Cosićeva (vidjet ćemo hoće li u njima biti i panegirik Titu ili će ga, računajući na ljudski zaboTav i naše običaje, izostaviti). Sve u svemu, ovaj je dio izdavaštva neizmjerno Pazai 11 življi nego u O gdje je vrlo mali Droj 00 0 MI ODIRA s mukom O objaviti poneko strano djelo: te rijetke prijevode zatrpa-

Otišao sam u talijansku ambasadu, koja ima dva ulaza, iz dvije ulice. Po dogovoru s otpravnikom poslova ušao sam na prvi 1, nakon izvjesnog vremena, izišao na drugi ulaz, pravo u taksi koji je pozvala sekretarica. Odo sam se neopaženo do Pančeva. Vidio sam golemo zgarnšte na mjestu gdje je bio petrokemijski kombinat. Susreo sam ljude koji se još boje „gasova“ što su, kako kažu, trajno zatrovali prirodu. Pogodio ih je ovaj rat, ne znaju što bi sa sobom. 1 u ovom gradu, kao i u Beogradu, ruševine su drukčije od onih u Bosni. U Sarajevu se gađalo nasumice i hametice, po kućama i ljudima, gdje i kako se stiglo. Ovdje se navodilo raketne bombe na odabrane ciljeve, griješeći mjestimice, „kolateralno“. Ponavljam još Jednom da se stidim civilizacije koja u ovakvim prilikama nije našla bolja rješenja od bombi.

Ciganskim mališanima koji su unaokolo trčkarali podijelio sam sitniš koji sam imao po džepovima, kupio im po sladoled. ! vratio se u Beograd, utučen.

Nastavlja se

Tekst Predraga Matuejevića, nastao kao „odgovor“ na njegovo nedavno gostovanje u Srbiji, ekskluzivno Je svedočenje za čitaoce Danasa i riječkog Novog lista