Економист

823

općeniti interes (f.j. interes јеспе znatne istovrsne skupine ekonomskih iedinica), da opravdaju legislativni zahvat države kao vrhovnog zaštitnika pravnog, ekonomskog i socijalnog poredka koji treba da ima izvjesne pravno-političke tendencije i da ih ostvaruje. Unatoč toga, što o problemu zaštite ulagača i reforme prava dioničkih društava postoji čitava velika literatura, nisu mišljenja jednaka. Ima još i danas teoretičara, koji u znaku ekonomskog liberalizma zagovaraju manje Više potpunu slobodu i vele, tko hoće dariskira i spekulira neka gubi svoj novac. Države kao cjeline se to ništa ne tiče. Laissez faire, laissez passer le monde va de soi meme. Bila bi, mislim, velika pogriješka, kad bismo ovo pitanje raspravili generalno, posve teorijski, a da onda tek pitamo, kakve su specijalne prilike u tom pogledu u našoj državi. Mislim, da treba kod svake legislatione reforme u opće najprije ustanoviti kakve su naše prilike, a onda tek odrediti, kako ćemo u kojem obliku iu kojem opsegu upotrebiti za sada teore{ske znanosti i praktična iskustva drugih država s drugom ekonomskom i socijalno-ekonomskom strukturom. Ekonomsko je stanje naše kraljevine u prvom redu karakterizirano niskim stepenom produktiviteta uopće, zatim apsolutnom przt-žnošću zemljoradnje i konačno time, da smo kao i u kulturnom tako i mutatis mufandis u ckonomskom pogledu na raskršću između istoka i zapada i na prolazu od razmjerno primitivnih, patrijarhalnih oblika ekonomskog rada k višim oblicima intenzivne i kvalificirane proizvodnje i radinosti.

Odatle slijedi, da je poznavanje svih viših oblika spekulacije kod nas u širim krugovima upravo minimalno, te da široke mase t. zv. malih liudi prosječno znaju vrlo malo ili ništa o funkcijama novčanih zavoda i o raznim načinima plodonosnog ulaganja svojih uštedjevina. Zbog toga možemo svaki dan konstatovati, kako se široke mase gotovo nikako ne služe čak ni onim oblicima bankovnog poslovanja, koji ne sadrže nikakav ili gotovo nikakav spekulativni momenat, te kako im u veliko manjka povjerenje spram novčanih zavoda. Kraj slabog produktiviteta naše privrede sitme su i ušteđevVine, koje stoje na газројавапји za poduzetnika odnosno za plodonosno ulaganje, a i te se sitne uštedjevine tako reći tek u najboljem slučaju povjeravaju novčanim zavodima kao štedni uložak, dok se vrlo često tezauriraju ili se upotrebljavaju u zelenaške svrhe.

I tezauracije i zelenaštvo su bez sumnje štetne u ekonomskom