Женски покрет

Jer jasno je da za onoga, koji je sebi postavio zadaćom da provede neku ideju, za njega moše privredni rad, sticanje bogatstva i ugleda da bude nešto besmisleno. A onaj koji radi, koji dan i noć radi, jer bi hteo da stekne bogatstva ili znanje, za njega bi borba za oslobodjenje naroda ili staleža, za njega bi to bilo besmisleno. Tako se na pokon dade razumjeti, zašto se ljudi nikako ne mogu da nagode oko toga, što je to zapravo rad i život koji bi imao smisla. Tek to ne znači, da nema apsolutnih vrijednosti. Da ih nema, ne bi se moglo uopče govoriti o etičkom ili manje etickom čovjeku. To apsolutno dobro može da bude za izvjesnog čovjeka bez smisli. Apsolutni smisao možda neće moći da bude moguć ni onda, kad se osjećaj solidarnosti medju ljudima i dužnosti prema cjelini, provedu do najvišega stepena. Možda ni onda ne. Može da postoji apsolutno pravedni i nužni čin, pa ipak može da se nadje čovjek, koji će se žrtvovati za svoju ideju, koja će biti van ovoga čina, pa ipak će to biti za njega jedino, što bi moglo da ima svoj smisao. Slobodna ljubav može da znači mnogo, ali to danas vrijedi jedino za muškarca, a za Ženu jedino u nekim intimnim slučajevima i tu su te iznimke ako se iskreno pogleda prilično ograničene. Može se dokazati, da ta slobodna ljubav za Ženu nema smisla, i to se može dokazati iz zakona, kojima je podvržen njezin tjelesni život, može se isto tako dokazati iz svih doživljaja sviju žena, koje prolaze kraj nas. Može se dokazati svakodnevnim životom i onih najneuglednijih i onih najrazvijenijih i onih najsvjesnijih. Dokaz koji bi se mogao postaviti iz zakona kojima je podvržen njezin tjelesni život, taj koliko je god jasan i neporeciv, on na kraj konca nije mnogo važan, jer svi ljudi nisu jednako ovisni od onoga, što se odigrava u njihovem tijelu i sjene koje život tijela baca na svijest, te nisu u svakome jednako velike. Ali onaj dokaz iz njihovega života, iz njihovih radosti i bola taj je važniji, jer je to dokaz, koji izilazi iz njih samih, iz njihove svijesti, iz njihovega bića. Svaki onaj čin, koji ne leži na putu čovjekovoga smjera, ostavlja po malo osećaj poniženja. U početku je to nesporazum sa samim sobom, a kasnije mu se čini da živi izvršujući nešto besmisleno, stidi se pred sobom i napokon dolazi do toga, da se osjeća poniženim. To može da bude i neizvršeni poziv koji ostavlja sjenu poniženja. Tako se napokon dade shvatiti da žena dosele uopće nije

1

Žena

21