Женски покрет
Jer žena ne može da materijalizira svoj spol niti išta što je s time vezano. Muškarac to danas može, on tnože da i u taj život unosi опо isto, svakidanje razborito i praktičko svaćanje i naziranje na život, kojega je sebi stvorio za svakidanju borbu za opstanak. To mu se čini sasvim shvatljivo, to ga ne buni, zadovoljan je s time. A žena se bori za svoj idealizam barem u svome spolu, bori se sa svom svojom žilavošću često do očaja i do izmorenosti. Ona пе može da uživa, ako joj se taj idealizam izgubi, ona ne može da ga snizi na nužno zlo ili na svakidašnjicu. S toga gledišta postaje shvatljivo, zašto je toliko nesretnih žena u braku. Ima ih danas možda više nesretnih nego sretnih, i to vrijedi i za bogate i za bijedne jednako. Iz te nejednakosti pogleda na život morao je da se rodi nesporazumak, jedna teška, nepremostiva i neriješiva nesuglasica. A kad se nadje po koja, koja dalje ne može da šuti, onda ju i znanost i društvo proglašuju bolesnom i neobičnom. I nitko se ne pita kako je to da prema toj izjavi ima zapravo više bolesnih i neobičnih nego normalnih i nitko se ne buni protiv toga da se je zapravo jedan rijetki tip proglasio kao nešto što bi imalo predstavijati prosjek. Taj tip za koji se tvrdi da je prosječni i normalni, on predstavlja tip većine muškaraca, ali ga ne predstavlja kod žene. Ženina je seksualnost u pretežnoj većini, više sublimirana. To joj se upisuje u grijeh, to joj se nastoji da predoči kao nešto bolesno, neprirodno, kao nerazvijenost. Zar oni koji tako tvrde, zar oni zaista imadu pravo? Ili su njihove predpostavke krive? Zar je zaista ono, što .je prosječno i normalno kod muškaraca normalno i za žene? Ili je možda baš ta sublimirana idealizirana i donekle dematerijaiizirana seksualnost nešto što izlazi iz njezine bitnosti? Da to nije tako, onda se ne bi mogli razumjeti svi oni životi žena, koje su nesretne, jer se ne mogu da snadju u prilikama i u životu kakav se od njih traži i da za svoj spol priznaju sve one zakone, koji vrijede za muškarca. Svaki onaj individum, koji ne slijedi svoj vlastiti smjer, koji ne slijedi zakone svoga bića, on trpi od toga ne slijedjenja svoga smjera. Današnji način spolnoga života gradjen je bez ženinog učešća i njezini se pojmovi o dobru i o zlu, nijesu uzimali u obzir. Žena ne može da materijalizira svoj spol, i ako to čini, ona postaje bijedna i onda tu bijedu osjeća jednako fizički, kao i du-
100
Женски Покрет
3