Женски покрет

na periferiji, za koju je tražila brzu pomoć u zimsko doba obilazeći humana društva i pišući članke. Borila se ona za čovečnije postupanje sa kućnim švaljama, s bankovnim činovnicama, koje često teško snose svoje breme uz pisaće strojeve i blagajničke knjige i uz habato postupanje direktora, za prava poštanskih činovnica, za ženu uopće. Svoju knjigu »Misterij žene« cijelu je posvetila ženi i njenoj boli, da pokaže »žensku trpnju onima, koji je ne vide, da je spoznadu i stanu poštivati ženu radi nje i njene tamne zagonetne sudbine«. Zofka Kvederova bila je prva u nas, može se to reći mirne duše, koja je dala prilike, da žene glasno progovore, da se javno potuže na ono, što ih tišti; ona je htjela da čuje njihove jade i da im onda pomogne. Rad svoj u tom smjeru najintenzivnije je razvila u vrijeme, kad je g. 1917. preuzela redakciju mjesečnika »Ženski Svijet» (poslije promijenjenog u »Jugoslovenska Žena«), koji je bio posvećen kulturnim, socijalnim i političkim interesima žena. Nesamo da je tada razvila najveću djelatnost svoju, jer je bila duša lista, a nesamo obični redaktor, već je okupivši oko sebe sve najbolje žene slovenačke, srpske i hrvatske, postala u neku ruku centar, oko kojega se kretao sav rad žena, Kolike je veze, trajne po cio život, sklopila baš ovim listom. Stotine joj je pisama stizalo, stotine je žena upravljalo oči svoje u nju. To je bio ozbiljan, neobično dobro uređivan list, osobito ona druga nebeletristična polovina njegova, gdje je otvorila naročite rubrike kao: »Staleški interesi žena«, gdje je uvrstila iskrene tužne ispovijesti žena, kojima je nanesena nepravda, unijela rubriku »Socijalni interesi žena, Politički interesi, Naša ženska društva, Prosvjeta i t. d.« Držim, da bi i danas ženski listovi mogli da štošta nauče listajući godišta »Jugoslov. Žene«. Tako se ona u doba velikih tragedija čovječanstva, u najkrvavije dane naše g. 1917. zauzela za žene i prava njihova politička izišavši pred javnost uvodnim člankom u 1. broju »Ženskoga Svijeta«: »Šta hoćemo?« Da je ona tada baš zatražila politička prava za žene, leži u samim prilikama, u svakodnevnim pojavama, da su žene, kojima su muževi otišli na bojišta, i nehotice postale samostalne. Vidjelo se tada, veli Zofka Kvederova, da je heroizmu muževa, koji su odlazili na frontu, odgovarao heroizam žena, koje su ostale kod kuće. Bijaše to ravnopravnost spolova u patnjama. Ali ta ravnopravnost, plaćena tako skupo, mora da bude nesamo u zlu, nego

446

Женски Покрет

9 и 10