Женски покрет

Još kao studentkinja u Ženevi ona nije samo učestvovala u radu raznih studentskih organizacija, nego je i pomatrala život svojih kolegica, koje su većinom došle u Ženevu iz raznih zemalja i o opasnosti takvog života stvorila sasvim samostalne zaključke. Pošto je iz Bosne po prvi put otišla u Krakovo, ona je sa grupom naprednih žena posjetila tadašnjeg ministra prosvjete Madejskog i prikazala mu štetu od udaljavanja iz otadžbine tolikih jakih ženskih individualiteta studiranjem u inostranstvu. Godine 1894 u istom smislu šalje vrlo bubok apel poljskoj javnosti da potpomogne zahtjev svojih žena u pogledu akademskog obrazovanja kod kuće a žene je pozvala na iztrajnost u borbi (Nowa ReformaKrakow 1894. g. br. 219). Istovremenom akcijom raznih ženskih udruženja, ројеdinaca i njezinom (čija poruka je imala realne osnove, jer je ona sama studirala u inostranstvu, a svojim praktičnom radom pokazala je dobre uspjehe) ubrzo su dobile žene u austrijskim pokrajinama fakultativno pravo na akademsko obrazovanje. Na prvom internacionalnom ženskom kongresu u Berlinu, održanom god. 1896, ona je čitala svoj referat »O ženskoj lekarskoj praksi«, a 1897 je bila pozvana u Krakov od strane Društva za prosvećivanje žena đa govori o narodu, običajima i kulturi naroda u Bosni i o rezultatima svog lekarskog rada. Njen referat je pobudio velik interes kod publike, štampa ga je primila sa otvorenom simpatijom, a Nova Reforma je zaključila svoj prikaz o tom predavanju ovim rećima: »Vidimo da Dr. Krajevska sa svojim klijentkama ne radi samo kao lekar, nego da u tamnu masu nastoji da unese svjetlo civilizacije što joj mi odobravamo sa toplom željom na usprjeh". Dr. Krajevska kao i njene kasnije kolegice primljene su kao »službene lječnice" na osnovu konkursa, kojim je fiksirao plaću, inače im je obećavao »analogan položaj IX. činovničkog razreda«. Medjutim, one su to badava tražile. Plaća je bila manja, a dužnosti mnogo opsežnije od ostalih lekara u početku službene prakse. Posle redovne svakegodišnje reklamacije kod ministarstva u Beču, tek 1913 godine uspele su službene lječnice da dobiju isti položaj i plaću sa svojim muškim drugovima, ali su im dužnosti još uvjek bile veće, to jest službeni djeokrug im je bio veći.

Predavajući kroz 13 godina nauku o zdravlju u srednjim školama ona je davno prije postanka Ženskoga Pokreta sa mnogo predanosti nastala da proširi vidokrug pojedinih joj učenica; a posjećujući bolesne žene, naročito trudne i porodilje, bez umora (pri tom sa mukom penjući se na poledici popadica Trebevića, gdje je u najsiromašnijim krajevima stanovala njena klijentela; jašući na konju po neprehodnim putevima; za svoj novac kupujući hranu i ljekove sasvim siromašnim) ona je već odavno stvarno radila na zaštiti žene. Razumljivo je da je, pošto se je u Sarajevu počeo organizovati Ženski Pokret, ona pozvata među prvima da učestvuje u njegovom radu, pogotovo pošto se je znalo da je ona u svome radu prvenstveno bila vođena slavenskom uzajamnosti. Za ovaj njen blagotvoran rad među sarajevskim ževama još prije oslobođenja, za njezinu saradnju u Pokretu za vreme ovih deset godina iza oslobođenja, sarajevski Ženski Pokret joj je prilikom svečanosti, koja je priređena za njen oproštaj, kao mali dio svog priznanja, dao svoju diplomu počasnog člana, kao jednom od »Prvih boraca za oslobođenje slavcnske žene i prvom ženskom lekaru u Bosni«.

Nakon 35 godina rada u Bosni Dr. Krajewska se vraća u Poljsku ali još da ne miruje. Ona se u zadnje vrijeme naročito od oslobođenja veoma interesovala za opšte podizanje jugoslovenske kulture, naročito za literaturu. Osim pojedinih prikaza i prevoda narodne i moderne književnosti, ona je spremilajednu opširnu studiju o našoj posleratnoj literaturi, koji će rad biti štampan po njenom odlasku u Poljsku. A osim toga na osnovi njenih mnogih bilježaka, koje dokazuju veoma svjež i kritičan duh, ona želi da u Poljskoj obradi onaj dio svojih memoara, koji je vezan i sa kulturnom historijom njezine otadžbine. Mi joj želimo srećan uspjeh u tome završnom djelu njenoga života, djelu, koji će biti jedan dokumenat više da rad kulturnih žena, ma u kojoj struci to bilo ima svoj naročiti karakter; on se nalazi pre svega u trpeljivosti i savlađivanju samoga sebe za volju pravednih i dobrih međusobnih odnosa —, a zatim u naklonosti za neposredno i stvarno rešavanje društvenih anomalija, od kojih slabiji trpe. Sarajevo.

Dr. Maša Živanović.

Proslava 25-godišnjice Internacionalne Alianse za Žensko Pravo Glasa i Političko Vaspitanje Žena

11 kongnes u Berlinu od 17 do 22 juna 1929 godine.

Internacionalna Aliansa srdačno poziva sve svoje prijatelje da dođu u Berlin na proslavu njene 25-godišnjice. Sada su u Aliansi učlanjena društva iz 42 zemlje. Koliki napredak od 1904. godine I Ne postoji ni jedan kontinenat na kojem žene nemaju prava glasa, ni jedna profesija nije ostala nepristupačna ženama; a princip jednakih nagrada za jednak rad ide lagano, ali sigurnom napretku. U pogledu morala, odvratni sistem reglementacije prostitucije gotovo svuda je diskreditovan i teži da potpuno isčezne; i sama Liga Naroda smatra za jedan od svojih najvažnijih zadataka; borbu protiv trgovine ženama. U većini zemalja priznata je sposobnost ženama da vrše sve dužnosti građanina, a pravo glasa nije više monopol muškaraca. U raznolikim oblicima žene su dobile pravo da sačuvaju svoju narodnost i posle udaje. Pomozite nam da proslavimo sve ove pobede i da zabeležimo sve napore koje smo do sada učinili i da dobro ispunimo zadatak koji smo sebi postavile: potpuna jednakost slobode prava, i mogućnosti saradnje u svima političkim i socialnim manifesfacijama. Aliansa moli svoje članove kao i one organizacije, koje žele da stupe u članstvo Alianse da pošalju svoje opunomoćene delegate; obraća se takođe društvima, koja su naklonjena radu Alianse da i ona pošalju svoje predstavnike i takođe svi lični prijatelji Alianse biće dobrodošli. Ne zaboravimo takođe rad koji nam ostaje da izvršimo: da se izvojuje pravo glasa ženama evropskih zemalja, koje t o pravo još nemaju, ženama Južne Amerike i Istočnih zemalja; da se osigura pobeda jednakog morala za oba spola, narodnost udate žene, da se popravi položaj neudate majke i osigura porodični dodatak, da se popravi zakonski položaj udate žene, osigura svuda ulazak žene u policijsku službu, u sve liberalne profesije, u sve industrije i u sva državna nadleštva. Podnećemo izveštaj o radu komiteta za mir i vezu sa Ligom Naroda, koji je ustanovljen na Pariskom kongresu 1926 godine.

Naš glavni zadatak je da radimo na političkom obrazovanju žena u svima zemljama, kako u onima gde imaju pravo glasa tako i u onim zemljama, gde nemaju pravo glasa. Žene moraju biti svesne da je njihova dužnost dati društvu i državi drugojači pravac razvitka. Samo kada budu žene naučile da rade za zemlju i čovečanstvo na bazi duhovne nezavisnosti, one će moći dostići slobodu u najuzvišenijem smislu te reči. A ta sloboda još je daleko. Saradnja svih je potrebna i ona ne treba da se protegne na druge sfere naše aktivnosti dokle god ne isčeznu sva osećanja veštačke razlike spolova u magli prošlosti. Margareta Corbett-Ashby predsednica Carry Chapmann Catt počasna predsednica Članovi uprave: Schreiber, M. Ancona, O. Malaterre-Sellier, R. Manus, F. Plaminkova, E Gourd, F. M. Sterling, S. Grinberg, J. Arnhoit, M. Atanacković, H. Charaoui, P. Luisi, F. Мörck, R. Morgan, E. de Reuss Jancoulescku, B Rischbieth, La Marquise del Ter, A. Theodoropoulos, D. von Velsen, I. Walin.

Pozakonjenje vanbračne dece i jedna odluka Kasacionog Suda.

Po § 134. građ. zakona srpskog vanbračna deca mogu se pozakoniti na tri načina: 1. konvalidacijom nevažnog braka, 2. stupanjem u brak vanbračnih roditelja, i 3. putem vladaočeve milosti. Prvim i drugim načinom vanbračno dete postaje ne samo zakono, već se i potpuno izjednačuje bračnom detetu stupajući u sva prava bračnog deteta kako prema svojim roditeljima tako i prema srodnicima svojih roditelja. Trećim načinom pozakonjenjem putem vladaočeve milosti vanbračno dete postaje zakono, ali se ne izjednačuje bračnom u toliko što, u pogledu prava bračnog deteta, stiče prava samo prema svojim roditeljima, koji su ga ovim načinom pozakonili, ali ne i prema srodnicima svojih roditelja; mada i u pogledu ovog delimičnog sticanja prava bračnog deteta naši pravnici nisu svi istog mišljenja. Ovo ograničeno pravo sticanja prava bračnog deteta sastoji se u tome što pozakonjeno dete putem vladaočeve milosti, prema pretežnom mišljenju, ima pravo nasleđa prema svojim roditeljima dok prema srodnicima svojih roditelja nema; kao što ne bi imalo ni pravo an

Novo doba traži novo vaspitanje i u domu.

Problem vaspitanja! Ovaj problem bi trebalo da zainteresuje na prvom mestu roditelje, kao i sve one koji se bave, sarađuju u vaspitanju, a naposletku i svakog čoveka. Istina, da su ciljevi i putevi rešavanju problema tako mnogobrojni, različiti i heterogeni, јеr vaskrsavaju uvek novi prema epohama, naciji, sredini. Istorija pedagogije nam sukcesivno iznaša sisteme, doktrine, iskustva svake vrste, postavljajući i utvrđujući distinkcije; tako izvesni sistemi imaju svoj originalni karakter, drugi se razlikuju samo u pojedinostima; izvesne doktrine su u suštini re prezentativne ili se razlikuju u epohama druge imaju karakter bezlični; neke se ideje uzdižu jasno i održavaju se, dok druge planu i brzo se gase. Ove sisteme i doktrine što su se u toku istorije vidnije istakle naziva Dr. Jules Dubois pedagoškim tipovima. Prema tome, ima različitih tipova, a najglavnije ćemo kronološkim redom nabrojiti držeći se striktno naziva našeg filozofa pedagoga : antički tip, kojeg je stvorila grčka pedagogija; tip skolastike, humanistički, reformativni, pa jezuitski, dok XVIII vek daje klasični tip, pa naturalistički u Francuskoj, a u Nje-

mačkoj filantropistički. Herbart sa svojom filozofskom pedagogijom izgrađuje nov tip, koji još i danas vlada našim školama, pa naposletku tip naučni moderne pedagogije ili bolje aktivni tip. Ako dublje opservišemo ove razne tipove pedagoške, različitih epoha, to ćemo jasno zapaziti kako evoluiraju neosetno sa karakterističkim težnjama ka modernoj aktuelnoj pedagogiji. Pa ipak je još i danas pedagogija u borbi, i to često u zaoštrenoj: ismeđu dva duha, prošlog i sadašnjeg. Međutim je ta borba u nekim državama sretno završena sa pobedom novih ideja, koje su realizovane efikasno u praksi i donele povoljne rezultate. Glavna karakteristika moderne pedagogije jest, da mora biti ujedanput socialna i individualna. Socialna, jer je biće određeno da živi u društvu gde ima ispunjavati izvesne funkcije. Individualna, ne samo što svaki čovek ima pravo živiti svojim životom, kojega treba ostvariti po mogućnosti što savršenije, već kao prvi uslov da bude istinski, aktivni, korisni član zajednice potrebno je ispoljavanje svoje ličnosti. Da se postignu povoljni rezultati u razvitku ličnosti, to mora vaspitanje zastupati moderni pravac, koji se osniva na slobodi, samovolji deteta usađujući tako smisao za samostalnosti, koja se odrazuje

u odlukama, rasuđivanju, stvaranju vlastitih sudova, te u snaženju karaktera, kao u svakoj aktivnosti i sticanju iskustvom moralnih dogmi. Italijanska doktorka Montessori tačno objašnjava smisao slobode u vaspitanju kad veli: »Sloboda deteta ima za granicu interes zajednice ; stoga kod deteta treba suzbijati sve ono što bi dosađivalo i škodilo drugima«. Većina se dece u svojim prvim godinama vaspitavaju u kući od svojih roditelja, naročito kod nas gde nemamo instituta za malu decu po uzoru Montessori i sličnih, (sem čuvališta i sirotišta) ni pedoloških zavoda, ni »Home Welfare Group« 1 ). Zato ćemo da se malo udubimo i tačnije opservišemo ovo pitanje o domaćem vaspitanju, koje je isto aktuelno, ako ne i više od reformisanja naših škola. Za vaspitanje je potrebno poznavanje deteta, što je teško pošto je ono malo, i manje više izvesni elementi umaknu i pri svakodnevnom pažljivom posmatranju; a poznavanje se može postići samo indukcijom i analognim prosuđivanjem. »Da se sazna što je dete nije dosta voleti ga ili se povratiti uspomenama svog detinjstva, ni čak ga pažljivo opservirati. Treba dugo i dugo razmišljati i smišijati, jer pozna1) Sekcija. kojoj je svrha poboljšanje deteta u familiji, ima internacionalni karakter I raširena u više zemalja u Evropi, ima vaspitni delokrug.

vanje deteta ne može biti odvojeno od koncepcije filozofske i metafizičke sveta i života« 1 ). Dr. Dubois dopušta za vaspitača kad je potrebno i onu praktičnu: »»Upoznaj sam sebe«, to je dobra pedagogija, jer kontrola nad sobom je jedna od uslova uspešne akcije« 2 ). Poznavajući intimno sebe može se donekle upoznavati drugoga po njegovim delima, pa takođe po intelektualnim i moralnim, otkrivajući u njima sličnost, kontraste, pa i duševne sposobnosti. No pri tom važnom poslu treba pojmljiva pažljivost i trezveno, razborito rasuđiyanje, dobro razmišljati, da se ne bi krivi zaključci stvorili, i tako odveli na pogrešni put. Ovo se može desiti obično roditeljima, koji neće da se otresu ni u jednom momentu one preterane instinktivne ljubavi, te gledaju u svom detetu neki fenomen, otkrivaju genija kakvog svet nije imao, te prema tome posvećuju svu važnost sposobnostima u svojoj imaginaciji zapaženim, dok u stvari nema nikakvih urođenih dispozicija 3). Nastaviće se

Ida Runjanin.

1) Nussbaum : La societé et l’enfant „Саhier de l’etoile" Paris VII. 2) Le probleme pédagogique par Jules Dubois, Docteur en philosophie. 3 ) Uzimamo spiritialističke koncepcije psihologije.

Strana 2

»ŽENSKI POKRET«

Broj 16.