Женски покрет

Kanadskim Jezerima. Tada se došlo i na ideju: da bi bilo vrlo korisno da se ustanovi jedna pravna instancija za sve preporne slučajeve, pa se ovo može smatrati kao preteča međunarodnog suda pravde. Tako se, dakle, već u XIX vijeku došlo do uvjerenja da naoružanje jedne države utiče na naoružanje drugih, i uvidjelo se odmah da će razoružanje biti moguće samo putem jednog svjetskog ugovora. Značajan je u tome pogledu predlog ruskog cara Aleksandra I poslije Bečkog kongresa 1815, koji nije uspio usled otpora ostalih sila. Nastojanja Luisa Filippa tridesetih godina, ostala su takođe bez uspjeha. Briselski internacionalni mirovni kongres 1848 bavi se mišlju o jednom sistemu opšteg razoružanja, koje bi smanjilo državne terete, a takođe bi time iščeznuo trajan uzrok nepovjerenja i nemira. Poznat je poziv Napoleona III od godine 1863 svim suverenima evropskim, na konferenciju za razoružanje, da bi se, kako on kaže »garantovala sadašnjost i učvrstila budućnost«. Međutim, Engleska je odbila ovaj predlog, a zatim i ostale države. Do pregovaranja je doveo istom poziv cara Nikole II, kojim je on avgusta 1898 iznenadio svijet. U manifestu koji je on tom prilikom izdao, ističe on kao ideal, kome napori svih naroda moraju biti upravljeni, održanje opšteg mira i sniženja naoružanja, koje tereti sve narode. Kako ova nota kod nekih sila nije baš srdačno primljena, Muravjev, ruski ministar inostranih djela tačnije je precizirao zadaću konferencije notom od januara 1899. Na poziv nizozemske vlade sastala se Konferencija u Hagu maja 1899. Ali, i na toj I Haškoj konferenciji pokušaj ograničenja naoružanja razbio se potpuno. Ruski predlozi o ukidanju rezerve, o nepovećavanju vojnih budžeta za tri godine, odbile su velike sile. Došlo je samo do usvajanja jedne rezolucije u kojoj se ističe da se želi ograničenje vojnih tereta, radi unapređenja materijalnog i moralnog dobra naroda, kao i da vlade prouče pitanje razoružanja, koje je na toj konferenciji ostalo neriješeno. Ali, i pored svih nastojanja prijatelja internacionalnog sporazuma, oružanje je nastavljeno. Utoliko je bila življa želja da se na drugoj haškoj konferenciji 1907 to pitanje srećno riješi. Međutim se Njemačka protivila da se na konferenciji diskutuje o razuružanju. Druga haška konferencija morala se zadovoljiti održanim mnogim govorilna i obnavljanjem želje za ozbiljnim proučavanjem pitanja razoružanja. Treća haška konferencija, koja je bila zakazana za godinu 1915, zbog Svjetskog rata nije se sastala. I nakon velikog rata komplikovano pitanje razoružanja ponovo se vuče teško i neumoljivo, kroz sve međunarodne konferencije.

Već u mirovnim ugovorima naređeno je Centralnim silama ograničenje naoružanja, koje je imalo da sačinjava uvod u opšte ograničenje naoružanja svih nacija. Pakt L. N. već u prvom svom članu određuje: da je za primanje u članstvo L. N. potrebno, pored drugih uslova, primiti uredbu koju Liga propiše u pogledu snaga i naoružanja vojnog, pomorskog i vazdušnog. Obaveze članova L. N. u pogledu smanjenja oružanja, određene su čl. 8 pakta L. N. Premanjemu »članovi Lige priznaju da održanje mira zahtjeva smanjivanje narodnih naoružanja na najmanju mjeru, potrebnu za održanje narodne bezbjednosti i za izvršavanje narodnih obaveza koje nalaže zajednička akcija«. Savjet L. N. pripremiće planove za ovo smanjenje. Prema čl. 9 obrazovaće se jedna stalna komisija, koja će davati Savjetu svoje mišljenje o izvršenju odredaba I i 8 čl. i uopšte o vojnim i pomorskim pitanjima. Tako L. N. počinje da proučava zamršeni problem smanjenja oružanja već od svoga osnivanja. Više nego i jedno drugo pitanje, ono privlači pažnju godišnjih skupština i sav njihov interes je koncetrisan na debate o razoružanju. Več na I Skupštini L. N. 1920 u smislu čl. 9 pakta, povjerava se pitanje razoružanja posebnoj vojnoj komisiji. Ta je komisija izradila predlog vladama da budžet za vojsku ne bi trebalo povisiti za dvije godine, računajući od svršetka 1920. Ovu su rezoluciju prećutale sve države koje spadaju u L. N., pa se prema tome ne može označiti uspjelom. Na II Skupštini L. N. 1921 uplivom izvjestioca za razoružanje lorda Roberta Cecila, doneseno je mnogo dobrih predloga kao: 1. da se izradi jedan plan za smanjenje naoružanja, 2. da Savjet pazi na izradu i prodaju ratnog materijala, 3. da se uputi apel na naučnike cijelog svijeta, da svoje radove o zagušljivim gasovima i eksplozivima publikuju, 4. da se organizuje jaka propaganda protiv oružanja. Druga skupština rješava da se obrazuje jedna privremena mješovita komisija od vojnih i civilnih stručnjaka u cilju da prouči pitanje razoružanja i podnese plan 3 Skupštini. Ta komisija je prikupila iz svih zemalja podatke koji se odnose na suvozemno, pomorsko i vazdušno razoružanje. Rad komisije za razoružanje svodi se u glavnom na ove zaključke: Razoružanje ne može biti stvarno ako nije opšte i istovremeno; ni od koje države se ne može zahtjevati da smanji svoju oružanu snagu, dok se prethodno ne

MART, 1932

ŽENSKI POKRET

39