Женски покрет

stvar i smjesta Abélard-a protjerao iz kuće. Na to je Abélard oteo Héloïsu i odveo je svojoj sestri, gdje je rodila muško dijete. Abélard je pokušao izmiriti opata ispričavajući se, da su i najjači muževi oduvijek bivali zavedeni od žena, i obećavajući, da će se s djevojkom vjenčati. Stavio je samo uvjet, da njihov brak ostane tajnim, jer bi mu u protivnom slučaju dobri glas učenjaka štetovao. Dakle: taj svetac Abélard bio je siromah zaveden! On će ispuniti svoju dužnost, ali ne zato, da se združi s Héloïsom, nego da »popravi« pogriješku. I on još misli, da je tim gestom veoma plemenit, pa da ima pravo zahtijevati da njegov brak drže tajnim, jer kao neženja može postići veću slavu i jer bi njegov glas stradao, kad bi se čulo, da se oženio s »palom djevojkom!« Vrlo karakteristično za Abélard-a i za naziranje tadašnjih vremena! Skroz drukčije vlada se Héloïse. Ona odbija brak. Na nekoliko stranica tumači svoje stanovište i upotrebljava sve svoje filozofsko i teološko znanje, da uvjeri Abélard-a, kako brak nije podesan za učenjaka. Ona neće da bude razlog, da slava Abélard-a potamni, a to bi nesumnjivo brak uzrokovao. Bijeda porodice u skučenim prilikama koči svaki polet duha. Kao duhovni drug zna ona, da nema znanosti bez mirne koncentracije. A kao dijete svoga vremena zna, da je celibat uvjet, da čovjek bude učenjak. Na koncu Héloïse spominje ono, što je njoj najbitnije: ona ne mari za sakramenat. Njena ga velika ljubav ne treba. Ona neće da preuzme ma kakove obveze, jer je njena ljubav veže više nego sve prazne beznačajne riječi sakramenta. Neće da nametne okove njegovem osjećaju. Ona neće ništa od njega: ni zaštitu ni čast ni sigurnost ni korist, ona hoće njega, nesputanog i nevezanog. I poslije kao redovnica piše, da je njoj uvijek mnogo slađe zvučila riječ ljubovca nego li riječ supruga. Uza sav protest s njene strane vjenčanje se obavilo. Poslije toga razišli su se, da brak ostane tajnim. Međutim je senzacija i skandal bivao samo veći. U kući svog strica bila je predana na milost i nemilost zlostavljanju i preziru njegovu. Zato ju je Abélard odveo redovnicama u Argenteuil. Radi toga stigla ga je strašna osveta Fulbert-a, koja je dvostruko brutalna, kad znamo, da je sluga Božji začetnik tog jezovitog i grotesknog atentata. Najmljeni razbojnici napali su Abélard-a noću u njegovu stanu i kastrirali ga. Da sakrije tu sramotu, povukao se Abélard u samostan St. Denis, a Héloïsu je isto nagovorio, da uzme koprenu. Deset godina iza toga počinje njihovo dopisivanje. Abélard-a su protivnici progonili, vjerski su koncili njegove ideje zabacivali radi njegovog racionalističkog smjera u teologiji i nje-

gova tumačenja o Sv. Trojstvu, a vlastiti njegovi redovnici prijetih su mu smrću. Dvostruko razočaran i ogorčen nad životom morao je sa svojim učenicima napustiti mjesto svog djelovanja. Kako je i Héloïse bila istjerana sa svojim redovnicama iz Argenteuil-a zbog vlastohleplja opata od St. Denis-a, preselila se u kuću, zvanu »Paraklet«, koju je Abélard bio napustio. I tu je kao poglavica samostana radila i djelovala za opće dobro tako, te su biskupi u njoj gledali svoju najbolju kćer, opati svoju sestru, a svjetovnjaci svoju majku. Sva su usta bila puna njene pobožnosti, obzirnosti, bezgranične dobrote i nježnosti. Ali njezin dom nije samostan. Njezin dom je njena ljubav. Kad je pročitala Abélard-ov izvještaj o njegovu životu, reagirala je na nj s nekoliko pisama, koja nisu samo epilog nego su raščlanjivanje biti njihove ljubavi i opravdanje te ljubavi. Tužna što joj se Abélard deset godina nije javio, stvara zaključak: »Ja sam te ljubila, ti si me poželio«. Za rani srednji vijek to je vanredno rijetka, fina i jasna distinkcija. Ta su njezina pisma dokaz velike ličnosti. Četiri svoljeća prije renesanse nastoji Héloïse osloboditi u sebi čovjeka od tradicije i konvencionalnosti. Ona ne osjeća kajanje. Ljubav ju je toliko usrećila da je ne može ni osuditi ni zaboraviti. I danas nakon deset godina (veli ona u pismu) njena čežnja je još velika, njena fantazija još živi, njeni snovi su puni uspomena... Ona nije u samostanu, jer joj je to unutarnja potreba, ne zato što ju je Bog zvao, nego što je to Abélard zahtjevao. Ona je pregledala egoizam Abélard-ov i još u sjećanju, ljuteći se i opraštajući, crveni zbog njegova nepovjerenja i straha, da bi se ona mogla prikloniti drugome. Ona zna da je njezin udio u toj ljubavi daleko veći nego udio Abélard-ov. Kad poznajemo ovisnost sredovječnog čovjeka o vjeri i tradiciji, onda tek možemo prosuditi srčanost i neustrašivost te ličnosti, koja se neće kajati, koja gordo priznaje golu istimi. »Zovu me čistom, jer ne znadu da je sve obmana. čistoću moga tijela zovu krepošću, a ne znadu da je krepost pitanje duše, a ne tijela. Zovu me svetom Ženom u vremenu, u kom je religija većinom samo licemjerstvo... Ja sam više željela, da se tebi svidim nego Bogu. Više sam se bojala tebe povrijediti nego Boga. Nemam očekivati nikakve hvale od nebesa.« Héloïse ne podnosi skrušeno svoju sudbinu, nego miješa u svoju molitvu žestoki protest, što je Bog toliko nemilosrdan. Što namjerava Héloïse svojim pismima? Ona moli Abélard-a, da bude njoj i njenom redu duhovni vođa i savjetnik. A u dnu svoga srca želi da joj Abélard bude bliži, jer ona ga ljubi i nikad neće prestati da ga ljubi. Nekoć se moglo sumnjati o njenom osjećaju, da li je ljubav ili je

DECEMBAR 1934

ŽENSKI POKRET

133