Женски покрет

je čovjeku daje nutarnju slobodu i snagu, da život udesi, ma što došlo, prema vlastitim zakonima. Žena, koja je sve te atribute posjedovala u velikoj mjeri, žena uistinu klasičnog duha, ljupka i heroična, živahna i mirna, nježna i jaka, mati i ljubovca, otmena dama i jednostavna građanka, puna najviše kulture i najveće jednostavnosti —■ jest Caroline von Humboldt. Kao mlada djevojka nije nalik na svoju plahu kuzinu Charlottu von Lengefeld, potonju Ženu Schillerovu, koja se užasnula nad slobodoumljem Karoline. 1 Schillera smetala je kod jednog kratkog susreta neobuzdana živost i sjaj, koji su emanirali iz cijelog bića Karolininog. U ono vrijeme, kad je racionalizem umirao, a osjećajnost prelazila u pretjeranost, bilo je opasno, da strast mladeži ne prijede u sentimentalnost, da se dubok osjećaj ne razvodni, da se čistoća morala i duševno samoočuvanje ne zamrse, a prirodnost ne izgubi. Sreća je bila što je Karolini postao prijateljem (1788), a poslije muženi, Wilhelm von Humboldt (1767 —1835), čovjek mirna temperamenta i velike inteligencije. Brak njihov bio je jedan od najsavršenijih odnosa između muža i žene, što ih uopće poznajemo. Radi jednake vrijednosti bili su jedan i drugi i vođa i vođeni. Sa bogatstvom i sigurnošću svojih osjećaja Karolina odlučuje u svim životnim prilikama, ona unosi život, pokret i snagu u njihov odnos. On gradi i izgradnje njezin duhovni svijet, razvija u njoj klasičnu liniju, njezine subjektivne doživljaje podiže on u objektivni svijet, njezin pokretni osjećaj veže on o vječnost. Bezgranično bogatstvo ljubavi Karoline H. uzrokovalo je bolne konflikte s obzirom na isključivost braka. Njena ženska duša je bila odviše bogata, i prepuna plamena, da se iscrpe u jednom ljubavnom odnosu. Dva puta potresla ju je duboka strast. Da su te oluje prošle bez brodoloma, ima da se zahvali držanju Wilhelma H., koji je uvijek zadržao nutarnji ivanjski mir i bio pun postavanja za udes i slobodu drugoga. U razvoju Karoline H. vidimo tri faze: individualnost, materinstvo i njeno delovanje kao građanke. Njena ličnost je bogata i otmena. Ona zna da samo ono vrijedi što je čovjek sam po sebi. Humboldt veli da je njena samostalnost, njena čovječnost koncentrirala sve njegove talente i nitko nije toliko utjecao na njega kao njegova žena. Obadvoje postavljaju kao prvo pravilo istinskog morala poznato klasično načelo: »Obrazuj i izgoji sam sebe, da nađeš sebe« i »Djeluj na druge po

torne, što sam jesi«. Humboldt često piše, kako je pod njenim utjecajem postao širokogrudni ji, jednostavniji, čovječniji i plemenitiji. Životni princip klasičnih vremena o izgrađivanju sebe primijenilo je ovo dvoje ljudi potpuno na sebe. Ovo individualno izgrađivanje ličnosti trajalo je više od jednog decenija: u Jeni, u Parizu i U Španiji. Mnogi Humboldtovi radovi, njegove grčke studije, njegovo uživljavanje u Kantovu filozofiju i njegovi socijalno-politički pokušaji tako se odvijaju, te njih dvoje radeći na njima žive zajedno sa svim ličnostima historije i proživljavaju u duhu sva ta vremena. Smisao i rezultat ovog njihovog životnog odlomka kulminira u torne: individualizam usko je vezan s etičkim naziranjem racionalizma. Postati, razviti se isto je kao »oplemeniti se«. Ličnost se ne rađa, ona se razvija. Naša je zadaća, da stvaramo ličnost, individualitet. Naše ja jest skup mnogih sila i naj raznoliki jih energija. Iz te spoznaje niče vjera, da se individualitet i savršenost mogu pomišljati kao jedno. Treba premostiti jaz između biti i morati, ideje i stvarnosti, filozofije i historije. Ova vjera: da je usavršivanje bića usko vezano s individualnošču, to je bit klasicizma. Važno za duh toga vremena nisu riječi, pojmovi i formule, nego živi sadržaj, osjećanje, vrijednost i oblikovanje našega ja. Karolina H. puna je tog klasičnog duha. Po nekom svijesnom i potsvijesnom samoodgoju ona razvija totalitet svoje ličnosti time, što ne prima samo, nego što daje i djeluje na druge. Do toga puta vodi ju materinstvo. Sa materinstvom dobiva ona potpunu ravnotežu davanja i uzimanja, duboki mir i najljepšu jednostavnost. Njen govor postaje jednostavan, prirodan i prost od svake deklamatorske sentimentalnosti. Bezgranična ljubav k svojoj djeci čini ju još dubljom i zrelijom. Ona spoznaje, da se pojedinačna sudbina mora podrediti cjelokupnom životu. Materinstvo joj je izvor velike sreće. Godine 1802 postaje Humboldt poslanik u Rimu. Tu su muž i žena na vrhuncu razvoja. Tu beru zrele plodove svog ozbiljnog rada. U umjetnosti, u sjeni tolikih spomenika prostosti, u južnjačkoj prirodi dolazi njihova vedrina i duhovna snaga do punog izražaj a. Ali tu ih stiže i teški udarac sudbine. U Arriccia umre im (1803) najstariji i najdraži sin. 80l matere je golem. Njoj je isprva kao da joj je zemlja nestala pod nogama. Osjeća svu zlobu sudbine i nesigurnost po-

ЈАНУАР-ФЕБРУАР 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

29