Женски покрет

I zato će danas sve žene bez razlike uvjerenja dići svoj glas za: Žensko pravo glasa i jednakopravnost žena pred zakonom, Izjednačenje plaća žena i muškaraca, Poboljšanje radnlh uslova, Dosljedno izvršavane zakona o zaštiti matera i djece,

Za dvomjesečno plaćeni dopust prije i poslije poroda, Za penzione osigurauje, Za zabranu rada djece ispod 16 godina. Za ukidanje noćnog rada djece, Za međunarodno razoružanje i svjetski mir.

Ljiljana Tuskalj-Šarić,

Zagreb

Sastale smo se ovdje da mi, žene, u ovo moderno i kulturno vrijeme, ali i vrijeme teških ekonomskih borbi i međunarodnih zapletaka dignemo svoj glas, da zatražimo politička prava za polovicu građana, a prema posljednjem popisu stanovništva i za preko polovice građana naše države. Ta polovica građana žene Jugoslavije, nosila je do danas sve terete javnog života, radila je u domu i porodici i u svom zvanju pošteno i savjesno, a prava nije imala nikakova ili minimalna. U prijašnja je vremena žena živila isključivo u porodici i za porodicu, posvećivala je sav svoj rad mužu, djeci i domu, a u ekonomskom je pogledu bila potpuno nesamostalna, ovisila je u svemu o muževoj volji. Muž je određivao, žena se morala pokoravati. Kraj devetnaestog stoleća donio je izvjesne promjene u ekonomskom životu, prilike su postajale teže i rastao je broj neudatih žena, da u današnje vrijeme dosegne i čitavih 50%. Naravno da su takve ekonomske prilike tjerale Ženu da zarađuje izvan doma, a da i ne govorim u njenim duševnim potrebama, o njenoj već u to vrijeme probuđenoj želji i unutarnjoj potrebi za posvjećenjem i javnim radom. A onda je došao teški svjetski rat. U domovima su ostale žene, djeca i starci. I desila se logična posljedica, izazvana krutom potrebom da žena mora zamijeniti muškarca, muža i brata u radu izvan kuće, bio to intelektualni ili manuelni rad, bio to rad u uredu ili na polju. Žena je za vrijeme svjetskog rata pokazala da je sposobna za svaki rad, srušila je proizvoljnu hipotezu o inferiornosti ženskog spola, odzvala se svim najtežim zahtjevima života u ratno vri-

jeme i znala je da sačuva kućno ognjište zdravo i neprikosnoveno do povratka muževa, oceva i braće. Poslije rata ostala je mnoga žena na svom, silom prilika stečenom položaju u zvanju, a otvorene su ženskoj djeci sve škole pa i najviše, da steknu potrebnu naobrazbu i preduvjete za javni rad. Žene su mnogobrojno pošle tim novootvorenim putevima, dale su punog i svjesnog čovjeka, ali čovjeka koji nosi sve javne terete, plaća poreze, a još je uvjek građanin drugoga reda, još uvijek nema mnogih prava ne samo političkih koja ima svaki punopravni građanin. Žena je zapostavljena u bračnom pravu, u bračno-imovinskom, u nasljednom pravu. Po sadanjem građanskom zakoniku muž je glava porodice, on je vršilac t. zv. očinske vlasti, on određuje zvanje svom djetetu, on upravlja imovinom nedoraslog djeteta, a majka koja je to dijete rodila, koja ima barem jednako pravo ako ne i veće na to dijete, uopće se ne spominje u zakonu kod tih odredbi, pa preostaje samo pitanje, hoće li muž biti uviđavniji i pravedniji od zakona prema svojoj ženi i majci svog djeteta, te joj de facto priznati ona prava na odgoj i određivanje djetetove sudbine koja ona de iure nema. U slučaju rastave braka, pa iako je muž kriv za rastavu, ostaje muško dijete samo do četvrte godine života, a žensko do sedme kod majke. A ko može djetetu u njegovom djetinjstvu dati bolje smjernice života, ko se može savjesnije i požrtvovnije brinuti za njega od majke, te mučenice svojih dužnosti koje ona ipak uvijek ispunjava s najboljom voljom i najradosnije, jer je puna samoprijegora i požrtvovno-

SEPTEMBAR—NOVEMBAR 1935

ŽENSKI POKRET

107