Женски покрет

što se reda i rada tiče. Ipak je Matija bila iznimka i zato je nekoliko godina sprovela s nama. Nije bila ni ona bez mane, ali ta mana bila je zapravo i njena najveća vrlina. Bila je pretjerano štedljiva. Ta njena štedljivost katkada je u njoj tako progresivno rasla da se znala pretvoriti u cjepidlačavu škrtost. Patili bismo tada svi u kući od toga, jer kad bi je to jače zahvatilo, nikad pogoditi, nešto u redu da kupi. Uvijek donese ili premalo ili nevaljalo, samo da se može pohvaliti kako je malo potrošila. Čuvala je moje kao i svoje. Protivno od njene susjede Cvita koja bi svaki dan gospodarici ukrala 3—4 dinara. A kada se ova dosetila tome, pregledala bi joj ormar i uvjerila se kako hrpa sitniša u rubčiću danomice za ukradenu sumu naraste. A jer nije bio pogodan čas da joj otkaže gospodarica bi svako toliko dana zagrabila iz te hrpe saku sitniša i povratila svome ukradenom budžetu. Cvita je već dobila otkaz kad se tome dosjetila i govorila je Matiji da ide od te obitelji, jer da joj se to još nigde nije dogodilo da joj gospodarica krade "njene krvavo stečene trude“. Ne, nikad se ovakova što o Matiji nije moglo da reče. Ja sam uvjerena da bi ona radije od svog nadoknadila, nego meni preskupo platila. Hodala bi od Pontija do Pilata dok bi pronašla gdje je što jevtinije. A onda, kad bi došla kući, na komadić papira sve bi olovkom vrtila neke kolobare, jer je bila nepismena. Na koncu bi mi to dala i rekla: evo potrošila sam 16 dinara (na papiru bi bilo 16 malih kolobara u više redova). Osim te velike štedljivosti imala je još jednu ljepu stranu, volila je cvijeće. A jer je cvijeće ljepota koju ne stvara um ljudski nego božji, to je ona imala takođe i smisla za ukras i ulepšavanje. Ali ne bi to bio nikakvi ukras od vrijednosti, jer sve što je bilo skupo nije za Matiju bilo ni lijepo. Naravno da bi onda prevladao svakovrsni bazarsko vašarski ures. Jednom mi je utakla crvene i žute papirnate ruže između zelenih kaktusa i bila je silno uvrijeđena kad sam ih nakon tri dana izbacila. Da sam ih ta tri dana iz obzira prama njoj i držala, o tome je nisam mogla da uvjerim. Taj njezin žeževičko estetski duh imao je još jednu karakteristiku. Sve je kod nje stajalo asimetrično, koso ili ovalno. Svaka stvar koju bi Matija negde postavila, imala je u sebi neku kretnju, neki nemir. Slike na zidu uvijek bi naherila, viljuške i žlice na stolu izgledale bi kao da su u svađi, desni kraj stolnjaka uvijek je visio dulje nego lijevi. Šteta što nije živjela u doba nemirnog baroka, jer za današnju ravnu liniju Matija je bila pravi anahronizem. Mene je silno cijenila i volila.

- Moja gospodarica zna pisati u novine, a šta tvoja zna? - pitala bi s prezirom Cvitu krasti novce iz ormara? I nekoliko godina je naša draga Matija provela s nama. Bila je postala već kao neko kućno čeljade. Ali baš u torne je i bila sva nevolja. Mješina se do skrajnih granica bila ulegla na moju stranu i moja popustljivost se sve to više preobražavala u njeno gospodarenje. To je i ona osjećala i za to je govorila: - Kad odem od vas, neću više služit nijednu gospođu. Otputovać ću. I otputovala je, ništa manje nego u Beograd. * Danas je kod mene Šimica Sinjkinja. Malahna, vitka bljelušasta, razbarušenih kosa, sva nerv i brzina. Ima i ona svoju manu: jezičac kao pilicu. Inače poštena i čestita i mnogo drži do djevojačke časti. I za to sam se čudom začudila kad mi neki dan naivno reče: Gospođa, došla je neka naredba, da valja imat lječničku svjedodžbu prije venčanja. - Pa to je vrlo pametna naredba - velim ja. - Baš mi je pametna - i časkom zastane kao da joj se ne da dovršit, a onda će brzo: a ja ću poć pred oltar sa troje djece, pa nek onda traže svjedožbu. - Šimica ... - pa odmah troje - nasmijem joj se od srca. * Danas, kad mi pred oči iskrsavaju sve ove žive slike, osjećam kako sve te veze, iako su zadirale u moj intimni život, ipak su bile bez ikakva korena, svaka od tih devojaka došla je i pošla, zaboravila ona mene i ja nju, kao da nismo nikad zajednički dijelili stanovito jedno doba u našem životu. Uzalud je da bacamo krivicu na njih, da su nezahvalne, glupe i neznalice, i one bi o nama mogle da reku da smo okrutne, bez srca i cjepidlačave. Za sreću danas se primjenjuju na njih sve to više razni zakoni koji ih zaštićuju od našeg izrabljivanja, ali to ne znači da zato i jaz između njih i nas nije sve to dublji. Sve to više postajemo svaka od nas svijet za sebe. Razumljivo mi je sada, kako onaj Francuz i njegova majka, pošto žive u kulturnoj zemlji, uzalud traže slugu od poverenja, Povjerenja sve to više nestaje, a prit sak onih naduvenih mješina sve je jači. Postao upravo nesnosan. Krivulja kao da vrluda danas više nego ikad. - Dokle će to ići? Kako li će to sve da svrši? - pitam se zabrinuto gdekad za trpezom, kad se na Šimicu ljutim.

ДЕЦЕМБАР 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

131