Женски покрет

političko delanje izraz svesti o dostojanstvu čoveka, onda smo uistini slepi i gluvi, i ne zaslužujemo bolje sudbine od lomača, tamnica i koncentracionih logora. O katastrofi koja je zadesila narode pod direktnim totalitarnim režimima, skupljeno i objavljeno je več ogromno mnogo autentičnog materijala. Stoga je prosto nerazumljivo kako se mogu rešiti pojedine! ili cele grupe drugih naroda da bez nužde i sile prihvataju teorije i metode jednog političkog poretka, koji čeka samo zgodan trenutak da bezdušno poruši državu za državom, narod za narodom. Takav proces se može delimično jedna opširna analiza zahtevala bi više predavanja protumačiti time, što u mnogim zemljama oprobana odbrana od nasilnika, to jest parlamentarizam i demokratija nije uhvatila još tako dubokog korena da postane tradicija, koja se ne može lako slomiti. Zemlje kao što su Francuska, Engleska, Sjedinjene Države Severne Amerike, u kojima su se borili narodi kroz stoleća za osnovna građanska prava, nisu izležene opasnostima da ih zarobi totalitarni režim, jer ne postoji narod koji ne bi poveo najžešću borbu protivu onoga, koji hoće da mu otme tekovine za koje je taj narod dao živote. U toliko većoj opasnosti su narodi koji su tek na početku izgrađivanja demokrati je i njenih ustanova. Naša zemlja opkoljena je već sa svih strana narodima, u kojima postoje grupacije sa jako razvijenom bolešću koju prouzrokuje bakcil za stvaranje totalitarnih režima. Znamo šta on donosi: uništenje svega, što sačinjava dostojanstvo čoveka, uničenje svake samonikle duhovne kulture, jednostavno brisanje građanskih prava i sloboda, potiskivanje prosvetnega rada, jer su takvom režimu potrebni samo automati, a što je glavno rat i opet rat. Zato moramo biti na oprezi da se bolest sa ovakvim posledicama ne proširi i preko naših granica. Od nesreče možemo da se odbranimo, ako to istinski hočemo, i ako učestvuje u odbrani svak koji je iskren pobornik prave kulture i iskren prijatelj naroda. Samo prava kultura može trajno da očuva dostojanstvo čoveka, tog najvećeg dobra koje ima smrtnik i koje sadrži njegovu ličnu slobodu i slobodu naroda, slobodu misli i reči, slobodno stvaranje, kao uslove za podizanje prave kulture koja jedino pretstavlja večitu vrednost naroda. Težište odbrane koju možemo sprovesti mora biti u stvaranju demokratskog političkog poretka, i u tome radu treba da se iskaže saradnja izmedu stvaraoca duhovne kulture i mase, koja će, naoružana saznanjima koje oni pruže, izvojevati borbu. Svaka borba je rušenje i zidanje, jer je obračun sa postojećim i stvaranje novog. Borba sa ovakvim ciljem ne sme da se izopači u jevtinu kritiku nezadovoljstva, što je samo posao sitnih duša, čije prohteve neće zadovoljiti niko i koji smatraju da je

politika oličena u ličnostima, a ne u idejama. Borac mora biti i pravedan i mudar kada ruši, realan i strastven kada postavlja temelje novom. Ovakav stav nije uvek lako postići, jer masa s kojom mora on da radi upravlja se prema naročitim psihološkim zakonima, tako da čak veoma trezven borac teško odoleva toplim zracima odobravanja ili negodovanja, koji izbijaju iz nje. Stoga mnogi iskreni, a premalo otporni, posrednici između mase i cilja, koji treba postići, pokliznu u presudnim momentima, i umesto čiste istine, koja možda i boli, govore ono što joj laska. Borac ne sme da se prilagođava masi, on je mora voditi i dizati. Ivan Cankar kaže o prilagođavanju na jednom mestu svoje satirične crtice „Jubilej", sledeće: „Nikog ne mrzim tako jako kao što mrzim čoveka koji prolazi mirnim licem i otvorenim nosom pored gnoja, i kaže: „Pa ovo nije gnoj! Ovo je korisna stvar, dobro i blagoslov za seljaka". Ne mogu da odgovorim, ali znam da se on prilagodio i da nije više umetnik". Do duše, Cankar tu pre svega cilja na umetnika, ali u jezgru važe njegove reči za svakog koji pokazuje u životu, da se poslužimo još jednim Cankarovim upoređenjem, „da ima umesto hrptenjače elastičnu vrpcu". Treba da kažemo svaku stvar pravim imenom, da li je miris prijatan ili ne, i ne smemo se bojati da ostanemo možda u nekom teškom momentu borbe usamljeni. U pravom borcu mora plamteti večiti oganj oduševljenja, i dizati ga mora nepokolebljiva vera „da istina pobeđuje", kao što je dokazao Masarik svojim životom da je ova njegova deviza najsigurniji put ka pobedi. Setimo se samo kakvu borbu su morali izdržati u svoje vreme umetnici, kada su krenuli sa izglađene staže romantičnih idila života i „hepi enda" na novi put realnog posmatranja. Patentirane patriote i rodoljubivi čistunci bacali su na njih anateme, ali pobornici istine i novih smerova u književnosti i umetnosti nisu se hteli prilagoditi ukusu samozvanih čuvara, nego su hrabno produžili i realizmom i naturalizmom i ekspresionizmom, i pobedili su, i time obogatili naše saznanje o životu i prokrčili puteve za novo, još dublje poznavanje svega, što je u čoveku i oko njega. Stvaranje kulture i političko delanje, grane jednog i istog stremljenja čovečanstva, podležu i istim zakonima, da mogu da se razvijaju, ili da propadnu. Zakon slobode je najglavniji uslov za njihovo rašćenje, tiranstvo ih upropašćuje. Političko delanje mora da aktivira sve dobre i zdrave snage naroda, ako hoče da postigne pravi demokratski poredak, a to delanje moraju podzidavati stvaraoci duhovne kulture koji treba da nam daju, po rečima Masarika, „velike ideje i moraju da rasplamte u nama jaka osećanja i čežnje".

Alojzija Štebi

Страна 40

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

Број 3-4