Жидов

Iz „Pjesme nad pjesmama" (Šir haširim).*

Suiamka pjeva. .. . Ja sam ruža saronska, ljiljan u dolini . . . Zaklinjem vas, kćeri -jerusolimike, ako nadjete dragoga mojega, tada mu recite, da sam bolna od ljubavi. Prepoznati ćete dragoga moga lako; Lijep je dragi moj i mio. Što je jabuka medju drvetima šumskim, to je dragi moj medju momcima. Usta su mu slatka i sav je Ijubak. Taki je moj dragi, taki je moj mili. kćeri jerusolimske! . . . E da bi me dragi moj metnuo kao pečat na srce svoje, kao pečat na mišicu svoju! Jer je ljubav jaka kao smrt, a ljubavna sumnja tvrda kao grob. Žar ljubavi je kao žar ognjeni, kao plamen Božji. Mnogo vodš ne može ugasiti ljubavi, niti je rijeke potopiti. Da tko dade sve imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se! ... Oh, da bi našla dragoga svojega, koji pase stada medju ljiljanima, o da bi došao onaj, koga ljubi duša moja! . . . Eto glasa dragoga mojega. Evo ga, ide skačući preko gora, poskakajući preko humova, kao srna ili kao jelenče. Evo ga, stoji ispred naše kuće, gleda kroz viri kroz rešetku. Progovori dragi moj i reče mi: „Što je ljiljan medju trnjem, to si ti draga moja medju djevojkama. Imade djevojaka bez broja, ali ti golubice, ti si jedinica, miljenica moja. Ti si divna kao zora, lijepa kao mjesec ; čista kao sunce i strašna kao vojska sa zastavama ! Lijepa ti si, draga moja, lijepa ti si; Oči su ti kao u golubice, zubi su ti kao stado bijelih jaganjaca. Usne su ti kao potez skerleta, a govor ti je Ijubak! Sva si lijepa draga moja i nema nedostataka na tebi. Lijepa li je ljubav tvoja, sestro moja nevjesto, bolja je od vina ljubav tvoja, sladja od meda! . . . Ustani draga moja, ljepotice moja i hodi! Jer gle! Zima prođje, minuše kiše i oblaci se razidjoše. Cvijeće se vidi po poljima. Dodje vrijeme pjevanju i glas grličin čuje se u našoj zemlji. Smokva je pustila zametke svoje i loza vinova ucvala miriše. Ustani draga moja, ljepotice moja i hodi! Golubice moja, daj da vidim lice tvoje, daj da čujem glas tvoj, jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno. O, kako si lijepa, o kako si ljupka i puna milina! Jednijem pogledom milog oka tvojega otela si mi srce, sestro moja nevjesto: otela si mi srce jednom riječi ljupkih tvojih ustiju! Hodi sa mnom Sulamko, hodi samnom sestro moja nevjesto. Ustani draga moja, ljepotice moja i hodi! . . .

Hagiga u Rehobotu.

Produljio sam svoj boravak u ErecIsraelu za nedelju dana, da uzmognem prisustvovati sederu u Jerušalajimu i Hagigi 1 ) u Rehobotu*). Seder u Jerušalajimu bio je isti kao i seder u svakoj židovskoj kudi. Njemačka Engleska, Rusija i Južna Afrika, Kanada i Australija izaslali su zastupnike. Svi su se na kraju složili u uskliku ~oam lešana habaa bi j’rušalajim! (Do godine takodjer u Jerusolimu). Put u Rehobot vodio me preko Ekrona, koji još nijesam vidio. Kad stigosmo, nastupili Makabi (gombači), da oštrim korakoi.* i uz veselu pjesmu podju u Rehobot. Bilo je veselje gledati * Šir haširim, nedostiživa pjesma jevrejske stare i svete knjige, čita se kao haftora na Pesah ') Narodna svečanost. *) Kolonija n Palestini.

one krasne stasite mladiće u pristaloj odjeći n« ovome svetome tlu. Tako je toga dana omladina židovskih kolonija cijele zemlje hrlila na mjesto narodne svečanosti, da tamo u muževnoj igri okuša svoju snagu. U oči svečanoga dana stigosmo u Rehobot, koji nam je najviše srcu prirasao, jer se u njemu najjače očitovao zdravi duh novoga slobodnoga židovskoga jišuba') i gospodarske samostalnosti. Teškom mukom nadjosmo konačište. Onda podjosmo brže bolje pjeskovitom cestom na mjesto svečanosti. Put nas je vodio preko ~Birka“, a to je veliko spremište vode na vrhu brežuljka, koji nadvisuje selo, a na kojem je još i lijepa sinagoga i Bet-am (Narodni dom). Sa brežuljka vidimo kako se pred nama rasprostire cijelo selo. Na obzorju gubi se pogled u vijencu bogatih nasada narandža. Neposredno ispod nas prostire se mjesto svečanosti. Već danas, uoči slave, pokazuje se živahna vreva. Makabimi vježbaju još jednom svoje proste vježbe i vježbe na spravama. Konjanici vode svoje konje i ponose se s njima. Uživanje je gledati lijepe konje, čile konjanike i jedre mladiće, pa šomrime (stražare) sinove kolonista, divlju i obijesnu čeljad, kojoj iz bistra oka sijeva veselje za jahanje i pucanje. Krasna je ta mladost u beđuinskoj odjeći. Prvi puta je priredjena tu i izložba gospodarskih i industrijalnih proizvoda. Zatekli smo sve još u pripravi. Žene odličnika ukrašavale su izložbene čadore domaćim cvijećem i paominim lišćem. I za okrepu bilo je priredjeno jela i pića osobito čaja, koji se tamo i pored dobroga vina, vrlo rado pije. Sve je bilo u uzbudjenom očekivanju. Budući dan ispunio je očekivanje. Ranim jutrom dolazilo je mnogo naroda sa svih strana. Četiri hiljade ljudi bilo je na okupu. Došli su i mnogi Arapi, pa su tihim čudom promatrali neobičnu sliku. Sasma slobodno kretali su se Jemenićani u veselom mnoštvu. Preko polja širili se zvuci vesele glazbe. Već rano ujutro bili su gombači na mjestu. Gimnastički savez »Makabi« brojao je tada 980 gombača. Vrlo veliki dio njih bio je tu i davao je svečanosti obilježje. Izvodile su se vježbe na spravama i proste vježbe, bilo je natjecanja u nogometu i trčanju. Svaka se je kolonija natjecala, da bude prva. Iz Tel Aviva* došli su na natjecanje učenici jevrejske gimnazije. Odmah poslije objeda svrstala se sva mladost u svečanu povorku. Lepršajućim plavobijelim zastavama podjoše do kuće vaada (općinskoga vijeća). Tu stadoše. Roš havaad (načelnik) stupio je na balkon i izrekao oduševljen govor. Kakogod sam slabo razumjevao jevrejski, razabrao sam, da današnji Pesah usporedjuje sa Pesahom u Egiptu i naviješta Pesah budućnosti. Riječ »Hefut« (sloboda), koja se mnogo ponavljala, bila je temeljnim tonom načelnikova govora. U tom času bili smo svi uvjereni o istini mnogoputa pjevane pjesme »Am Israel haj!« (Israel još živi). Povorka se povratila na mjesto svečanosti, a natjecanje i konjske trke nastaviše se. Dan se primicao kraju. Nagrade se dijelile i posljednje čaše vina ispijale no pijanoga čovjeka nije bilo. Ostavismo mjesto narodne slave. Dodjosmo do sinagoge. Bila je osvijetljena, a članovi .talmudskoga društva, većinom krepk' ') Povratak u Palestinu. * Židovska četvrt u Jafi.

starci, proučavali su svete knjige. Tako ovdje novi židovski život nrr.ža ruku starome. U veče bio je u bet-amu ~nešef“ (koncerat). Sa tonovima Beethoven-ove sonate miješala se od vremena do vremena pucnjava veselih odlazećih gostiju. (Prema članku u knjizi »Hadgadja« (JOd. Verlag Berlin]).

Malkin „Ma ništane"

Po L. Kobrinu.

To je doista čudnovato, započne ■ednog dana Malka, moja zemljakinja, vrlo i iteligentna radnica, razgovor. To je doista Čudnovato, da se ja uvjek prije kojeg blagdana, a osobito prije pashe, ćutim tako bijedno ... Ja ne znam, ja onda osjećam u srcu neku čudnu prazninu, neku sjetu . . . Moja soba mi se pričinja kao kakav zatvor i spopada me neka če/.nja, a roje se mnoge misli i bude sjećanja, ja ne znam, kako bih vam to rastumačila. Vi znate, da ja nisam pobožna, i neznani se staviti k svim tim stvarima, k hagadi, k vinu i valjušcima, a k mukama pogotovo ne. Pa ipak, ne možete li mi vi reći, zašto je to? Čini mi se, otkako sam se svega toga odrekla, od sedera skup’ s hagadom i vinom, da su mi se uvukle te muke u srce . . . Vi se smijete? Vi mislite da se ja šalim ? Ali ja Vas uvjeravam, ja mislim posve ozbiljno . . . Možda to dolazi odatle, što sam ovdje sama i zapuštena, bez roditelja i brata i sestre . . . Možda odatle, što je moguće u meni ostalo još nešto od odgoja, što su mi ga moji pobožni roditelji dali; možda odatle, da ja, kako sam nezadovoljna, čeznem za onim mladim, sretnim godinama, gdje je to bilo moje najveće oduševljnje, macot i vino,; ukratko cijeli blagdan. Ali je moguće, siguran Vam uzrok ne mogu reći, da osjećam, da mi nešto manjka: Ja sam nešto izgubila, to vam mogu za sigurno reći . . . A kako je bilo posljednji put pred pashu ? U radioni, sjedeći pri stroju, najednom sam osjetila, da postajem žalosna, i pričinilo mi se, kao da su sve djevojke u radioni tako žalosne, kao ja, dapače strojevi, tako mi se činilo, da klepeću danas drugačije nego inače . . . Kad se koja djevojka zasmijala, mislila sam si: Luda! Ona nezna, kako joj je zlo. Da sam vidjela kod svih židovskih radnica suze u očima, ja se ne bi ni najmanje čudila. Činilo mi se, da u tom času svaka misli: Kod kuće ne bi sad u radioni radila. Kod kuće se sada riba brašno od macota, čisti, čupa purana, uljeva vino u karafe . . . Pokušavaju se nova odijela, koja je krojač tek donio! . . . Da, to držim ja, moraju sada sve misliti, jer tako sam ja mislila. Pa kad sam se onda zapitala, u kakovoj sam ja vezi prama svim tim ceremonijama, prema toj pashi ? „Ništa ti ne vele te ceremonije, baš ništa“, sam si odgovarala. „Ah, kako žalosno, kako pusto, kako to tebe tišti!“ odmah je Odvraćao neki glas duboko u srcu . . . „Djetinjarije !*‘ rekao je razum. „Kol duboka bijeda!“ odgovorio je još glasnije glas u srcu. „Da ovaj ili onaj to znal“ prošlo mi je glavom, „kako bi te ismjehavali, kakvo bi mišljenje dobili o tvojoj takozvanoj inteligenciji i prosvjetljenosti!“ „Ah, ti tako silno čezneš, tebi je tako

BROJ 7.

»ŽIDO V« (HAJ'HUDI)

STRANA 7.