Жидов
dovske narodne pjesme i mi ćemo znali prosuditi ono divno raspoloženje, što ga recimo Srbi imadu, kad zapjevaju, svoje pjesme. Čitajmo židovske knjige i, mi ćemo isto kao i drugi narodi ćutjeti onaj sveti ponos, brojati velike i glasovite autore medju svoje suplemenjake. Živimo uopće pravim židovskim životom od rana jutra do kasne večeri, svijesni uvijek, pa i pri najpraktičnijemu poslu, da time radimo za vlastiti narod Onda smo tek shvatili, šta će to da znači emancipacija od tudjinštine i potencirano uzgajanje židovstva, naime povratak židovstvu, u svrhu povratka u židovsku zemlju, jer je jedino tamo Židovu moguće, da proživi ono pravo izvorno židovstvo, koje bi se dalo karakterizirati riječju „Volljudentum“. Cijonizam i ne znači drugo nego li neprekidno pripravljanje duše i tijela, u svrhu priprave terena za budućnost, koja će nas u dogledno vrijeme dovesti do naše stare domaje, te koja će onda i potpunim pravom zahtijevati gotove ljude i Židove, zdrave i ponosne, radine i sposobne vazda uspravna hoda i vedra čela. Pa da nam sada već nudjaju Palestinu i reknu nam ; „Evo vam države**, bili time već bilo riješeno cijonističko pitanje ? Oh ne, nikako. O tom veli oporuka našeg slavnog Herzla; „ Za osvojenje židovske zemlje potrebno je, da osvojimo prije našu židovsku dušu u sebi“. Herzl nam dolazi u oporuci kao ljubljena sjena pred oči i opominje nas u pravo doba, da se ne dajemo zavesti kojekakvim manifestacijama nekih velesila, koje nam poput čarobnjaka prikazuju nestalne slike o budućem našem životu, nego da se po mčemo svaki pojedivac u se, te sebe odgajajući doprinesem© svaku žrtvu, koju narod od nas zahtijeva. Herzla našega više nema, ali njegova, narodu posvećena oporuka živi i proživljava nov život, a u koliko taj život nije dovoljvo bujan, a ono je tu čvrsta volja za tim novim životom. B.idemo li pako živih u duhu Herzlove oporuke, onda će bez sumje nastati i djelo tamo, gdje je volja. Kao • što je momenat proglašenja oporuke iza smrti jednog narodnog vodje, velikana i heroja, uzvišen, tako nam postaje dan 20. tamuza godimice uvijek većim \ svečanijim i značajnijim danom dozivajući nam u pamet oporuku našega vodje, našega velikana, našega heroja. 20. tamuz neka nam bude do f ostignuča našeg cilja, svetkpvinom poput Ševuota, gdje je po Moj šiji narodu proglašeno deset zakona. 20. tamuza treba da se pročita pred sakupljenim narodom izraelskim oporuka slavnog pokojnika, koji besmrtno u njoj živi, a iz koje mi novi život crpimo.
Braco.
Savez židovskih omladinskih društava.*
Imadete pravo: „...Omladina, kada poodraste, u židovskom pogledu ne vrijedi mnogo“. Nu nije krivnja današnje omladine da je daleko od židovstva. Krivi su ro. ditelji, koji nam nisu u život dali ništa od židovstva, a krivo je i društvo, koje nas pušta da u nfraku tapkamo. Kriva je i naša pučka škola, jer je na sasvim krivim principima sagradjena. Najjači su i najsudbo. nosrjiji utisci, što ih primamo u djetinjstvu. Dječje je srce otvoreno svim po gotovo
•Odgovor jedno' omladinca na članak u br. 12
lijepim čuvstvima. Dijete ne pita, hoće li u životu imati koristi ili štete od svog židovstva, ono gleda samo, što je lijepo ili ružno, bez obzira na korist. Ne valja već i sam naslov škole: Izraelitska konfesijonalna pučka škola, (Kad bi naši „odlučujući" faktori znali, kakovu unutrašnju borbu donosi ta riječ mladeži u zrelijim godinama, oni bi je sigurno promjenili). Iz naše pučke škole izlaziš kao izraplit. Znači: Hrvat si, a mojsijeve Si vjere, a okolina ti pokazuje svakim činom, da nijesi član hrvatskoga naroda. I dosta osjeća svaki naš mladić, da vjera nije jedina njegova veza sa židovstvom. Grozne su te nutarnje borbe, a sve o pitanju: „Što sam zapravo ?“ Svi narodi svijeta upotrebijuju svoje pučke škole, da djecu uzgoje u ljubavi za vlastiti narod. Hrvatske su nam pučke škole najboljim dokazom. Učitelji pripovjedaju djeci o ljepoti domovine i q slavnim djelima djedova. Zašto se to ne čini u našim pučkim školama? Zašto se našoj djeci govori uvjek samo o židovskoj religiji, a nikada o židovskom narodu, zašto o Kolomanu, a nikadao Herzlu? Iz takve „židovske" škole izlaze onda djeca, kojoj se u 17. i 18. god. treba tek dokazivati, da židovski narod opstoji. Zašto varamo našu djecu? Nije li taj sistem koban? Meni je mudrost tog sistema nerazumljiva. Srednja je škola za neosviještenu našu braću, a to je većina, prava pogibao. Glavna ja tedensa srednje škole, da uzgoji narodnu inteligenciju. Mi se često samo nesvjesno opiremo tom nama tudjem duhu, jer znademo i osjećamo, da su dužnosti židovske omladine drugačije od onih hrvatske omladine. No malo je nas, koji smo to sp oz nali, a mnogo ih je, koji plivaju sa strujom Škola, a osobito srednja, najjače je sredstvo asimilacije. Od hrv. srednje škole mi treba da primimo samo opću naobrazbu, neovisnu 0 nacionalnoj znanosti. Židovsku naobrazbu treba da sami stičemo izvan škole, koja nam je ne može dati. , \ Svakome je od nas jasno, da poznavanje žid. povjesti još ne znači, biti židovski naobražen. Potrebno je da govorimo i naš jezik. Kogod je od nas pribivao bečkom žid. Jugendtagu, srce mu je silnij kucalo, kad je čuo našu riječ, jevrejski govor. Razumjeli smo tragediju našega naroda. Nu ujedno smo stekli nadu, da ćemo uz dobru volju i ljubav sve popraviti. Ne smijemo učiti jevrejski kao francuski. Jevrejski jezik neka nam bude nešto više, sjajnije i svetije. Treba da se obrazujemo u židsmislu upoznavanjem naše literature. Tako ćemo upoznati mišljenje i srce naše braće, 1 ako nam ne će biti odmah moguće, da stupimo s njima u trajnu vezu. Zadaća je židovske mladeži ukratko l da se uživi u židovstvo, da živi židovskim duhom u ljubavi za svoj uarod. Mladež to ne može, dok joj nije jasno, kuda u narodnom pogledu pripada. Zato treba prije svega to pitanje riješiti kod mladeži i za mladež. Mi mladi Židovi osjećamo, da nas mnogo toga dijeli od naroda, sred kojega živimo. Mi se nećemo i ne možemo asimilirati, jer ćutimo, da bi asimilacija značila napuštanje nečesa, što nam je vrlo drago i što se ne da dobro zamijeniti ničime. No dok je malo nas osviještenih, mnogo je onih, koji žele asimilaciju ili se dapače već
ćute asimiliranima. Naša dužnost je dakle, da tu zalutalu braću dovedemo na pravi put. Ima i naše braće, koja doduše priznavaju židovski narod, ali ne vide mogućnosti da rade za nj. Ti se drugovi, željni borbe, koja je svakom mladom čovjeku prirodjena, bacaju u drugi izvanžidovski tabor i tu se bore. Zasluga je cijonizma, da je tim borbenim mladićima omogućio, da rade za vlastiti narod. Prvu zadaću žid. omladinske organizazije vidim u tome: privući sve naše mladiće u svoje kolo i oduševiti ih za rad. To možemo, a i činimo mi u Zagrebu. Mi u svojoj organizaciji „Lit. sastanci* 1 radimo za našu stvar i gledamo, da što više pristaša dobijemo, isto radi i vrijedno društvo „B’not Cion“. No to je moguće nama u Zagrebu, koji smo si svijesni naše dužnosti. Ali i u provinciji ima mnogo drugova, koje bi trebalo dovesti na pravi put. Naš se mladić u provinciji ćuti slabim. On ne vidi u okolini nikakav rad za narodnu stvar. Nije čudo, da onda otpadne od naroda. Roditelji mu nisu pružili ništa, okolina takodjer ništa. Mi ali ćutimo dužnost, da ga privedemo narodu. To nam nalaže naša savjest. Stvorimo li jednu centralnu židovsku omladinsku organizaciju i upustimo ii se u pismeni saobraćaj sa već postojećim društvima i drugovima u provinciji, stvorit ćemo si jasnu sliku o našem položaju i znati ćemo urediti svoj rad. Moram ovdje na nešto upozoriti, što je pogledom na naš budući rad od neizmjerne važnosti. Činjenica je, da je nas mladiće k židovskoj spoznaji dovela obično jedna pojava, koja je izvan židovstva, a njemu neprijateljska : antisemitizam. Ali mi treba da udesimo naš rad tako, da ljepotom nasljedjenih naših narodnih dobara odgojimo valjanu židovsku omladinu. Na naš židovski omladinski odgoj treba da djeluju pozitivni židovski, a ne negativni antisemitski momenti. Potrebna nam je organizacija i radi toga, da imamo uvjek jasnu sliku našega rada. Na glavnoj godiš, skupštini sastavili bi bilancu našega rada. Eventualne pogriješke nastojali bi popraviti. Zadaća je omladinske organizacije, da centralizira sve naše sile, da zajedničkim radom kročimo k ispunjenju zajedničkog idejala. Predlažem osnutak takove organizacije na slijedećim načelima: Članom organizacija može biti svaki onaj. koji je nacionalno osviješten, a nije anticijonlst. To je prihvatio i Oester. Judischer Jugendtag u Beču. Organizacija dakle nema cijonistički karakter, već je opća kulturna židovska omladinska organizacija. Zadaća je centralne omladinske organizacije, da svim silama podupire omladinska udruženja u provinciji. Na primjer u Varaždinu opstoji jedna mlada organizacija i željela bi urediti svoju knjižnicu. Nemajući dovoljno iskustva i nepoznavajući židovsku literaturu, obraća se to udruženje na centralnu organizaciju po savjet, gdje će ga brzo dobiti. Nekoliko drugova u Požegi žele osnovati društvo, pa se obraćaju na centralnu po savjet, kako da se organiziraju. Već ova dva primjera dovoljno karakterišu zadaće organizacije. Centralna organizacija imat će silu posla, dok današnje prilike uredi, no uspjeh ne bi mogao izostati. Centralna organizacija izdavala bi omladinsku biblioteku. Na potrebu takove biblioteke upozorio je u br.
2
»ŽIDOV« (HAJ’HUDI)
BROJ 1