Жидов

Zašto se boje?

Gustav Seldeman,

Prijedor.

Zašto se boje? To pitamo asimilante, koji su uvijek bili naopasniji i najtvrdokorniji protivnici cijonizma. Dok smo mi u svako doba vjerno stajali uz narod svoj i priznavali se Židovima, hinili su asimilanti pod krinkom tudje narodnosti. Dok smo mi otvoreno istupali, morali su oni hiniti, da ta krinka ne opstoji. Radi toga bili su prisiljeni, da pretjeraju, ističući svakom zgodom svoju pripadnost tudjoj narodnosti. Time su se narodu svome iznevjerili, jer su svakako nastojali, da ih se ne drži Židovima. Izbjegavali svako židovsko društvo, svaku židovsku zabavu Bili su tako rekuć uvrijedjeni, kad je tko od njih zaiskao novaca ili pomoći u židovske svrhe. Židovska društva bila su im omražena, a mnoge je istom smrt povratila židovskom groblju. Ali izvan židovskog milieu-a gramzili su upravo za društvom i društvenošću. Nije bilo ni jednog javnog društva, u koje se ne bi upisali, i što je to društvo bilo nacijonalnije, što je više bilo protivno Židovima. to im je bilo milije. 1 punim su rukama davali ovdje. Skupo su plaćali, da ih nežidovi prime u svoje kolo. Davali su za gradnju crkava, za samostane, u nacijonalne, šporske i sve moguće svrhe. Bili su sretni, kad ih nisu držali Židovima, već Nijemcima, Madjarima, Poljacima i t. d. Čovjek bi mislio, da će ovi ljudi, koji su tako skupo platili svoju nacijonalnu pripadnost njemačkom, madjarskom ili poIjačkom narodu, sada, kad su se svi narodi dovinuli tako teško žudjenom cilju svome oslobodjenju moći taj dogadjaj proslaviti u najvećem veselju i miru. Ali ne, oni se boje, a i punim pravom, jer prvo kamenje, koje je bilo namijenjeno židovskim kućama, pogodilo je baš njihove prozore. Njihovi su dućani bili prvi opljačkani. Ta skupa njihova krinka nije im upravo ništa koristila. Oni su ipak bili samo Židovi. „Zašto su davali za naše za-

bave toliko novaca? Jer su ga nama ukrali, pa nas time hoće da umire! Zašto su uvijek tajili, da su Židovi? Jer se toga stide valjda i znadu zašto!“ Eto, tako po prilici misle koji se sada mržnjom na njih obaraju. Rekao sam nekim srpskim mjerodavnim ličnostima našega grada: ~Već sarp 25 godina medju Vama. Nisam se nikada izdavao ni za Nijemca ni za Madjara, već uvijek samo za Židova. Ispunjao sam vazda vjerno svoje dužnosti kao sugradjanin. Kadgod ste me zvali, uvijek sam se odazvao na saradnju oko zajedničkih dobrotvornih priredaba. Izvjesio sam u svakoj svečanoj zgodi modro-bijeli barjak. Sad, kad slavite narodno ujedinjenje, mogu se i ja mirno radovati slobodi Vašoj. Nisam nikada nosio krinku, pa ne kažem ni danas, da sam Hrvat ili Srbin. 1 danas izvjesit ću kao Židov i lojalan gradjanin „židovski stijeg I *. Naišao sam na sveopće priznanje. Rekao sam jednom asimilantu, koji je sve te dane u najvećem strahu proboravio : „Vi ćete valjda danas priznali, da pripadamo samo jednoj narodnoj zajednici. Vi st bojite, jer ste Židov. Možda se u svim eksponiranim krajevima Židovi boje. Ali mi cijonisti imamo tu prednost, da mirnom savješću možemo kazati, da smo uvijek vjerno i pošteno stajali uz narod svoj. Mi smo si svijesni, da smo svoju dužnost izvršili. Manjka nam to gorko i potišteno čuvstvo, koje Vas sad po svoj prilici obuzimlje pri pomisli, da ste se bacili o vrat ljudima, koji V s mrze, akoprem ste ih potpomagali, dok ste vlastitoj braći ostali na skroz tuđi. Bura, koja sada čitavim svijetom vije, ne uništava, ona samo tjera, što je bilo nenaravno, a trese samo onim, što je bilo sazrelo, da padne. Ona daje mjesta slobodi svih naroda, svega čovječanstva. Ali mi cijoniste doživjeli smo dan, za kojim smo čeznuli, za koji smo radili. Mi pripadnici jakoga, vječnog;a židovskoga naroda, kojemu su se rugali i smijali, naišli smo na priznanje i štovanje, dok asimilanti, poruženi od svojih dosadanjih prijatelja, traže i moraju naći put od njih k nama. Mi ćemo povratak izgubljenih sinova srdačno pozdraviti.

Interwiew s Jacobusom Kannom.

Bečki ~Morgenzeitung“ objelodanjuje intervvievv svoga dopisnika iz Haaga sa članom akcijonog odbora gosp. Jacobusom Ka n no m, koji se sad vratio s puta iz Engleske. Kann izjavio se o dojmovima, koje je donio iz Londona kao i o aktuelnim pitanjima cijonizma. „Bio sam izncnadjen izvrsnim odnošajima cijonističke svjetske organizacije prema engl. vladi. Ne možemo da zaželimo bolje simpatije no one engl. vlade i drugih engleskih odlučnih krugova. Ove simpatije dolaze do izražaja u cijeloj dnevnoj štampi i u političkoj javno ti bez razlike stranaka. Ured cijonističke stranke pod upravom Nahuma Sokolowa, radi velikim marom. Moj interes obraćao se u prvom redu našim financijalnim institucijama. U skoroj buduć nosti stajaće židovska kolonijalna banka pred velikim i odgovornim zadaćama. Velik dio Židova s malim ili većini imetkom ne bi mogao da se naseli u u koliko se ne bi nitko za njihove interese u zemljama galuta pobrinuo. Ovu zadaću moraće da preuzme židovska kolonijalna banka. Pitanje : Na kojim konkretnim činjenicama bazira povoljni utisak, što ste ga dobili u Londonu? Kann: Prije svega na Palestjpa-komisiji, koja stoji pod vodstvomprof.dra. Weizmanna. Profesoru Weizmannu imademo da zahvalimo, e je naš pokret u Engleskoj tako napredovao. Naravno da ima u Sokolovvu i Cowenu diagocjene saradnike. Komisija za Palestinu sve poduzima da pripravi židovsku Palestinu. Početak bio je težak, jer smo imali posla s vojnom upravom. No ipak je profesoru Weizmannu uspjelo da zadobije neograničene simpatije generala A1 lembya, zapovjednika engleske vojske u Palestini. Hoću da napomenem tek nekoliko pojedinosti; dok se prijt i u palestinskim kolonijama porez übirao po turskim oblastima, obavlja na intervenciju prof. Weiz.

Romain Roland o Židovima i židovstvu.

Dr. I. Ziegler, rabin u Karlovim-varima, poznat je u židovskome svijetu sa svojih literarnih radnja. Proljetos držao je u krugu roditelja jedno pedagoško predavanje. koje je poslije irašlo u posebnoj brošuri pod naslovom : »Wie erziehen wir unsere Kinderzum Judentum«, a koje je pobudilo veću pozornost, koli radi novih pogleda, toli i radi iskrenosti, kojom je ovaj važni problem obradio. Značajno je u toj brošuri napose njegova izreka; Das heutige Judentum krankt in erster Reihe am Weibe«, te uprave zato polaže najveću važnost na židovski odgoj žene, a napose učiteljice. Nedavno je u tjedniku Dr. Blocha: »Čster. Wochenschrift“ u Beču napisao kritičku raspravu: „Romain Roland in Jcan Christof (iber Juden und Judentum" u kojoj je u glasovitom romanu Jean Christof" unešene nazore o Židovima i židovstvu kritički osvijetlio i ispravio, pa je ovu svoju ocjenu po nekom orijatelju poslao slavnom romancieru u Švicarsku. Kratko vrijeme iza toga, primio je Dr. Ziegler od Romain Rolanda slijedeće kako sa židovskoga tako i sa literarnoga gledišta zanimljivo pismo u francuskom jeziku, što ga

evo u cijelosti priopćujemo u hrvatskom prijevodu. Utorak, 6. augusta 1918. Gospodine! Sa najživljim interesom čitao sam Vašu brošuru. Dirnula me je simpatična pažljivost i velika predanost, koju ste posvetili mojemu djelu. Veseli me naročito, da nekoji mojih sudova o Židovima nalazite istinitima i korisnima Vaše na mene upravljene kritične opaske su pravedne, pa ih potpisujem. Skoro da žalim da se mojemu Jean Christofu u javnom mnijenju daje tako važno mjesto; da sam to predvidio pišući ga, ja bih po gdjekoji sud bio nadopunio. Ne bijaše nipošto moja nakana, da napišem objektivnu studiju savremeuoga društva. Sve je ondje promatrano sa stanovišta romana. Sve viđeno sa očima i dušom mog junaka. Pa i sama atmosfera knjige (općenita razmatranja) suvisla je sa karakterom mog junaka Christofa neka vrst Beethovena, izrasao iz današnjeg svijeta niti je bez predrasuda niti je dobro informiran. Može se reći, da stanovita nepravednost velikodušnost, iskrena, strastvena, nesuvisla spada k njegovoj naravi. Nalazimo je i u njegovim odnosima k Izraelu. Da sam u mojoj knjizi pisao o Vašem narodu u svoje ime ili u posebnom spisu učinio bi to potpunije i opreznije. Sa pra-

vom uzimate, da cijenim Vaše pieme. Imao sam u svom životu mnogo veza sa Zidovima; imao sam (i imam još) među njima više mojih najboljih prijatelja (u svim zemljama), čija mi je sklonost osobito dragocjena; njima dugujem mnogu radost i mnogu žalost, a ova ne veže manje nego ona. Divio sam se uvijek izvanrednom mjestu što ga Židovi zauzimaju u evropskom duševnom životu, pa moram li dodati, da sam vrlo često bio razočaran, što se tako veliki talpnti, tako bogata obećanja, tolika snaga inteligencjie velikedušnosti, idealizma skoro nikada ne mogaše uzvinuto do najviših vrhunaca, nego je šuštala uz put! Skoro uvijek sam ustanovio, da najznamenitiji savremeni židovski duhovi (kao i prošloga stoljeća) mislioci, književnici i umjetnici, muzičari imadu nešto nepodpuna na sebi, ne u formi, nego u biću stanoviti nedostatak unutarnje jezgre opaža se kod njih. Moglo bi se reći, da im tlo pod njihovim nogama nije dosta sigurno, iii da ovi bogati potoci strasti i ideja, skrenuti od njihovog naravnog toka, kroz stoljeća traže svoje staro korito, onaj put što ga je priroda za njih utrla. Divim se Vašim riječima o pravom cijonizmu i slažem se potpunoma s Vama. Da, i ja ga vidim za Vas u povratku, u vjernosti prema samima sebe, u suglasju sa

2

„Ž 1 U O V** (HAJHUDI

BROJ 24.