Жидов

se pri tome dugo zaustaviti Naš je pogled uoeren u budućnost, kojoj hoćemo da položimo čvrste temelje u sadašnjosti. To će biti zadaća naše konferencije. Morat ćemo prema tako znatno promijenjenim prilikama promijeniti cijeli sustav našega rada. Naša je svijest i snaga porasla, radno se područje promijenilo, povećalo, cilj se primakao. To će dove ti do bitnih promjena u organizatornom pogledu, čak do promjene u imenu. Prije smo radili bez odobrenja vlasti n polica skoj državi, zato bijasmo vri * plahi i oprezni. Odsele ćemo raditi nesmetani zakonskim slegama, u eri nove slobode, a na području preporodjanc ujedinjene, velike Jugoslavije. To je ogromna razlika. Do smo pnje uslijed vanjske prisde radili u sjeni, odsele ćemo raditi na suncu. U radu za naš idejal nama treba sunca! Da vidite, kako će to sada drugačije ići! Prije smo se borili za jedan daleki idejal. Odsele ćemo raditi na osvajanju blizog nam cilja. Otvara nam se toliko i tako lijepih vidika i mogućnosti, kako će hiti lijepo živjeti u radu za taj idejal ! Na zemaljskoj konferenciji našega Saveza sastat će se izaslanici, izabrani zastupnici, legitimni predstavnici židovskoga naroda Jugoslavije. Mi im dovikujemo srdačni: „Šalom 1“ Dobro nam došli svi, koji dijelite brige našega naroda, koji hoćete da sudjelujete u radu za svoj narod! Dođite da se posavjetujerno, kaKO ćemo naš život najbolje dovesti u sklad s našim idejalima, kako ćemo “najbolje koristiti našemu narodu po svemu svijetu, a naročito u Palestini i u’ Jugoslaviji. Dođite i pripomognite zborom {'tvorom, kako bi se probudila i osposobila u nama najbolja svojstva židovskoga -■ naroda, kako - bismo se pokazali zrelima i vrijednima današnjega časa. Šalom! Litraot!

Židovski nacijonalizam.

Za mene ne predleži nikakova sumnja o tome, da „židovski narodnjak" nije „narodnjak" u onom danas običajnom smislu.

Misija je židovskog narodnog' pokreta cijonizm a, da riječi „narod" dade novi smisao. Ono, što je već u korijenu neizlječivo i pogubno u pojmu naroda, otkrio je ovaj rat. Neki narodi krvare radi svojih narodnosnih pojmova, koji su zapravo njihovo narodnosno ludilo. Zato, kad se čovjek priznaje cijonistgm. često ga pitaju, a i napadaju : „Zašto se sada Židove koji su se napokon oslobodili onih tlapnja jedne egoistične narodne svijesti, te već velikim dijelom ćute kosmopolitski hoće opet natrag da vodi u ono nacijonalističko ludilo? Ta time se jedan od najnaprednijih dijelova čovječanstva baca natrag za stoljeća !“ Na ovo odgovaram: Upravo zato, jer držim kosmopolitsko i univeizalno osjećanje za jedno od bitnih obilježja židovske osebujnosti, moram želiti, da se ova osebujnost na odredjenoj taćci svijeta koncentrira, da joj se dade oblik i tdko iz rasplinutosti i dpkadanse privede k realnom i vidljivom djelovanju. Cijonizam je za mene intenziviranje i aktiviranje univerzalnog čovječanskog osjećaja kao;židovskog narodnog svojstva. S cijonizmom neka se ostvari velika nada mirovne ideje, kako je izrazuje prorok Jezaja: .„I oni će prekovati svoje mačeve u plugove, a svoje sulice u vinogradarske noževe. Nijedan narod ne će protiv drugoga djći mač ,i se više naučati ratu“. Isti prorqk kaže nekoliko redaka prije: „Iz Cijona it doći nauk, iz Jerusolima riječ božija“,;To znači: Ovo aktiviranje židovske ideje spasa ne može se postići ni ni još kako pametnim esejima, a niti rješavanjima i apstrakcijama, jedino ujedjpjenjem Židova i živim primjerom, što će ga dati. Tačnije da se izrazimo: Misija je. židovskog naroda u cijonizmu: stvoriti zajednicu, koja je narodna, a da ne zapada ,1# nesocijalne, imperijalističke i razbojničj<£ zloporabe onog podivljalog osjećajnog 4 smjera, kojega danas nazivaju „nacionalizmom". Time, što židovski narod želi, da za sebe

stvori jednu ovakovu uzornu zajednicu uzornu prema vani i prema unutra pokazuje on narodima mogućnost i put, kojim onda svaki narod, već prema onoj njemu prirodjenoj božanskoj osebujnosti, ima naći svoje izvorno riješenje. Ja ne kažem, da jedno riješenje dostaje za sve narode. Niti tvrdim, da je odredjenje sviju naroda, da se konačno, uz napuštanje svojih narodnih osebina, stope u jednu jedinu bezrazličnu tvorevinu. Svaki narod ima svoju zadaću, koja je baš njemu namijenjena. Danas, naravno, ne posvećuje se nijedan narod ovom njemu od Boga, po njegovim naravnim i duševnim sposobnostima, predanom riješenju. Svaki narod prelazi preko svojih granica i hoće druge da odgoji, mjesto da počne kod sebe samog. Židovi neka budu prv v i narod, koji će započeti kod samog sebe, pa tako očistiti narodnu, misao od blata posljednjih desetljeća. Misija, a i univerzalna misija svakog naroda, može da se sastoji samo u tome, da kod samoga sebe učini red, da socijalnu nepravdu ukine unutar svojih granica i da svoju vlastitu dušu usavrši do nabožnog posmatranja vječnosti. Nijedan narod ne ozdravljuje na biću drugog naroda. Strašna i sudbonosna obijest jest, da se pojam „misije" i „odabranosti" pretjeruje na ovakav način. Tako je i sam Dostojevski griješio, kada je najprije u svom „spomenslovu Puškinu" univerzalnu nadarenost ruskog bića dokazivao, da zatim u svojim političkim spisima iz ove prednosti Rusa izvadja aneksiju Carigrada, pa dapače 1 Evrope, koja da je samo „udivljenja vrijedno groblje". Bog nas očuvao od ovakove misije uz zveket oružja! Jedina misija jedina odabranost jest: Započeti kod sebe samog i onda strpljivo čekati, dok će drugi narodi, već svaki na svoj način, slijediti. (Iz članka Maxa Bi oda u časopisu: ,Der Friede*, Wien.)

Obnovljenje starih rasa.

Herbeit Spencer proučavao je razvitak naroda i našao, da se taj ravna po zakonima, koji su slični zakonima razvitka svih organizama. Narodni se organizam poput svakog drugog razvije do nekog najvećeg stepena, onda stane, a zatim počinje razvitak u protivnom smjeru, naime opadanje i slabljenje snage i sposobnosti; gdjekoji trzaji u smjeru pokušaja održanja ravnovjesja, nu iza kraće ili dulje borbe dolazi neminovni rasap i smrt. Življenje starijih naroda pokazuje svu silu napadnih sličnosti sa življenjem staraca. Za gdjekoje stare narode poznato nam je u svim potankostima. kako su nestali i umrli, tako naročito za Helene i Rimljane. Oni su postepeno umirali, posve kako umiru pojedinačna organska bića. Zašto su ti narodi izumrli ? Na to nam odgovara povijest. Njihov je razvitak odgovarao Spencerovim zakonima evolucije. Ti su narodi rasli po objamu i sadržaju do najvećeg mogućeg stepena, njihova se snaga diferencirala do u najzadnje njima moguće oblike, onda je nastupio zastoj, sred kojega imade časovitih trzaja oko održanja stanja, nu ipak ti narodi brojevno sve više opadaju, pojedini se njihovi dije-

lovi odijeljuju, snaga se pojednostavnjuje i umanjuje, gubi na mnogostrajnosti i jačini, dok potpunoma ne ugasne. Mogli bi se pitati, da li bi ma u kojem stadiju raspadanja tih naroda bilo moguče zaustaviti njihov rasap? Ako uvažimo razloge, koji su doveli do neminovne propasti tih naroda biva jasno, da je bilo nemoguće zaustaviti taj prirodni razvitak. su mladi Germani navaljivali na Rim i bili uvijek ponovno odbijeni, još su se borili protiv Rimljana. Konačno su svladali stanovnike Rima, jer Rimljana više nije bilo. Rimljani su izumr|i već prije, a da se njihova smrt nije pravo zamijetila. Narodi izumiru obično davno prije svojih država. Narodi umiru naravnom smrću, dok državegotovo redovito umiru silovitom smrću. Samo je židovski narod preživio smrt svoje države. To mu svijet nikada nije mogao oprostiti, je mu se činilo neprirodnim, Tako je na temelju tobožnjih znanstvenih i filozofskih istraživanja nastao nazor, koji bi imao biti prigovorom protiv židovskog naroda: da je prevario svoju vlastitu smrt i da sada putuje svijetom bez kao sjena samoga sebe, rek bi kao utjelovljena neprirodnostPa ipak taj žučljivi nazor dolazi samo od

nesporazum ka, od nerazumijevanja razvitka židovskog naroda. On živi sasvim legitimno samo je preživio smrt svoje države.. Nu i to se židovskomu narodu često put zamjeralo i mnogo se prigovora upravo radi toga podiglo protiv cijonizma. Zamjeralo se, da je židovski narod ostavio svoju i stime u neku ruku pred povijesti očitovao svoje odreknuće i svoju volju, da odsele živi bez zemlje. Istina je, da su Židovi mnogo puta ostavili svoju domovinu od svoje slobodne volje, i da nisu uvijek dapače niti u većini slučajeva bili silomice izagnjni. Židovske naseobine u Aleksandriji i Perziji nastale su dobrovoljnom imigracijom. Bez sumnje je pri tomu bilo važnih političkih i gospodarstvenih razloga, nu nije bilo sile u tolikom opsegu, da bi se moglo kazati, da je moralo biti upravo tako i da nije moglo biti drugačije. Jednako se gotovo posvemašnje ispražnjenje Palestine po Židovima nakon sloma Bar-Kochbinog ustanka ne može rastumačiti samo silovitim postupkom Rimljana. Drugi su se narodi u ovakovim zgodama čvrsto držali rodjene grude i ostali su na njoj, dok nijesu posvema nestali, bilo uslijed istrebljenja bilo uslijed miješanja s pobjednicima. Židovski je narod ostavio svoju zem-

2

„Ž 1 L> O V“ (HAJHUDI)

BROJ 25,