Жидов

ŽIDOV

wm Glffiilfi-Z'V FTPVm-ZI DOVSTVMSa

Na posao!

Dvije su činjenice, koje osobito iskaču u posljednojoj zemaljskoj konferenciji; Velik broj delegata, koji se malne po deseterostručio pored svega toga, što prilike nijesu dale, da se sustavno sabire šekel i pored neprtlika puta i nestašice pripravnoga rada, a drugo visoki stil čitave konferencije, nad kojim je lebdio duh velikoga momenta, u kome se radjaju velike stvari. Ova konferencija nije bila samo manifestacija, premda je i kao takova dolično ispunjala svoju zadaću, već je bila prožeta stvaralačkom voljom, željom sviju, da im se dade osnovka za rad, očekivanjem, da <Je im se davati vidici u budućnost i mogućnost oje&tac saradnje u zadacima, što nas čekaju, i u pravcu ostvarivanja cijonskoga ideala i u pravcu zbiljskoga punoga narodnoga života u snažnoj židovskoj zajednici. Koji su poznavali uzani krug cijonista prije rata, bili vični, da u malome zboru malim sredstvima tek iz daleka potpomažu velike ciljeve, zadovoljavajući se skromno time, da koji čas svoga dana dadu općoj židovskoj stvari, osjetiše se zahvaćeni silno pojačanom strujom, koja traži svijesnu jaku volju, potpuno očitovanje i potpuno predanje cijeloga bića bez kompromisa općenitosti; židovskoj zajednici i njezinu punome životu. Svaki od nas je znao: onim časom kad je predstavništvo cijonistićke organizacije u ime židovskoga naroda tražilo, da se tome narodu ostvare njegove težnje, nastala je za svakoga člana naroda neminovna dužnost, da predstavi cijelome svijetu, da iza onih, koji su stavljali zahtjeve, stoji neslomljiva i potpuno jedinstvena volja onih, u čije su ime govorili. Ovo mora da se očituje u svakome pravcu našega rada. Mi treba da smo jedna zaokružena jedinica svojim istupom prema vani i treba da svoju unutrašnjost preudesimo tako, te naši zahtjevi, koje drugima kazujemo budu zaista nužni posljedak našeg unutrašnjega bića, koje treba da se snažno našom voljom doista preudesi u duhu punoga židovstva. Konferencija je to potpuno shvatila. Odatle to, te se o referatu, koji je konferenciji dao program, najživlje rasplela debata, te je čovjek imao osjećaj, da se tim referatom ispunila jedna duboko i živo iščekivana težnja za aktiviranjem židovske volje i u našim krajevima. Ni jednoga glasa nije bilo, koji bi zahtjeve toga pro-

grama bio nazvao preteškima, svaki je znao, da je to najmanje, što je nužno za revolucijoniranje duhova, štono su odavna u sebi potencijalno osjećali volju za revolucijoniranjem. e da joj sada i kinetički dadu izražaja. Nema sumnje, da onaj osjećaj jakosti, koji je zastrujio cijelim židovstvom iz Engleske i Amerike zamašnim jačanjem nacionalnih naših redova, zamašnom snagom oko stvaranja budućnosti naroda, zamašnim uspjesima naroda bez države, ali solidarnoga i ujedinjenoga u domaji jedne goleme volje, zahvaća i nas ovdje, koji no nikad tako jako, a pored svih nevolja, štono su zadesi!« židovski narod u ovome ratu, tako vedro nije poi: ao što u nama leži, čekajući da se izba> i ’rpod pritiska osjećaja neslobode. Mi ovdje slijedeći našu braću, koja su osnovala jaku budućnost židovske domaje i židovskoga naroda nailazeći na poimanje doista velikih duhova svih naroda, treba sad najvećim naponom svojih sila da sebi zaradimo dostojni Udio u izgradnji našega cijonističkoga ideala i narodnoga života. Ako ikad, a to u ovaj čas činjenice viču jače nego li najznamenitiji govor: Na posao!

Za nas ovdje u državi S. H. S. ova konferencija znači namjesto dojakošnjeg samo pojmovnog* jedinstva organizacije osnovku za zbiljsko jedinstvo svega židovstva u državi, svega onoga, koje shvaća da je prošao čas, kad se Židov tako reći pritiskujući se o zid svojim židovstvom prošuljao i mimo riješenja svoga ličnoga pitanja i mimo riješenja svoga odnosa prema nežidovskome svijetu. Predugo smo živjeli raskidani, grupisam u male skupove, stiješteni u nezamjetljive zajednice, vezani sa cijelom židovskom zajednicom samo u groznim časovima krvavih pogroma, samo pod groznim udarima ogromnih boli i rana, štono su se zadavale živome tijelu našega naroda, od kojih je zadrhtao osjećaj zatomljenog i prigušivanog i Jovstva i onih koji ne htjedoše da budu Židovi, a ipak bar negativno moradoše od silnih potresa osjetiti svoje židovstvo: predugo smo tako živjeli, a da bismo odjednom našli onu vezu, koja nas spaja, u potpuno i zbiljsko jedinstvo preko granica lokalnih osebina i lokalne skučenosti mišljenja. I tu je konferencija prelila veliki val goleme volje za jedinstvom i na nas ovdje u Jugoslaviji. Tko danas ne osjeća, da pored svib ni-

jansa, pored svih zasebnih nota vučemo zajednički duševni korijen starodrevnoga Izrailja, da je došao čas, te treba da se odbaci sve ono, čime nas je razlučilo ne unutrašnje naše biče, već spoljašnji utjecaji sredina, u kojima živimo, klime, veće ili manje slobode u razvijanju sopstvenoga narodnoga bića, pa da će se onda samo sobom ispoljiti naše jedinstvo nošeno nesavladivom voljom oko izgradnje harmonijskoga cijeloga Židova-čovjeka, na kome leži još uvijek sva težina one neslobode, koju je dugotrajni galut na nas svalio Takovih u nas, u našim redovima, nema višel I s toga idemo na posao s vedrim osjećanjem jedinstvene volje. Mi znamo, te nije sušta njeC, već pun. duševni doživljaj, kad govorimo o svome jedinstvu. To će vodstvu organizacije, to će svim našim narodnim težnjama dati jaku snagu, da stvaraju unutar redova naših i da istupaju prema vani s potpunim autoritetom kao ustavni nosioci volje cijeloga židovstva u Jugoslaviji. To će zajedno onima, koji predu na vretenu udesa židovskoga naroda,, dati svu jačinu, koja im treba, da vapaju jednog naroda, vičnog dojako da moli, dadu formu jakoga zahtjeva prema svesvjetskoj cjelini družbe naroda, u kojoj i mi sebi stvaramo dolično mjesto svojom snagom i pobjedom onih ideala, koji su danas svojina najboljih muževa svijeta, a koji spadaju pradavnoj našoj tradiciji. Mnogo još preostaje da učinimo. Do svakoga nam je člana židovske zajednice, svaki nam je diagocjen. Mi nemamo prava, odricati se onih, koji se nas još sa svim ne odrekoše. 1 ako znamo, da je pretežni dio Židova u Jugoslaviji uz nas, da njihovo narodno židovstvo voljom njihovom iz besvjesnoga čuvstvovanja prelazi okupljanjem u svijesno htijenje, mi ćemo da moralnom veličinom misli, koja nas sajedinjuje, primoramo one, što krzmaju, da se skupe oko našega l aka. Imi ćemo da izgradimo našu i politički i narodno kulturno. Bili smo optimiste, s toga smo evo na domaku ostvarenja cijonističkog ideala. Optimiste smo, pa s toga znamo, da i izgradnja duševnoga Cijona nije sanja i da će jednoga dana oni, štono zakasniše na raskršću velikoga doba, uskoriti svoje korake, da nas stignu, e da se nadju s nama. Do tog časa još mnogo treba da uradimo. Mi smo rod, kome nije sudjeno da uživa i übire plodove. Mi smo rod, koji krče, koji priredjuju tlo. Pleme smo velikih naprezanja. Borili smo se sami sa sobom, da nadvladamo u sebi galut u svoj židovskoj zajednici i da oslobodimo duhove. Zore plodovi. Ali naš zov ne može da ide našoj braći, neka đodju da ih beru, već samo neka porade da zdravi sazriju. Naš zov može da bude samo ovaj: Na posao I a. 1.

GOD lit.

UPRAVA I UREDNIŠTVO i ZAGREB. PETRINJSKA ULICA BR, 22 —-PRIZEMNO.—RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.———

17. januara 1919. ZAGREB. 16. ievata 5679.

PRETPLATA« GODIŠNJE K 20--, POLUOOD. K 10--, ČETVRTOOD K 5*- POJEDINI 8R.60 FlL.* IZLAZI DVAPUT MJESEČNO. ——~

BROJ 2. i 3.