Жидов

skučenu autonomiju u duševnom pogledu svojim duhom reducirala u svijesni ili bes vi jesni cilj zatomljivanja židovstva prema valni, a zatiranja židovske svijesti svojih članova. I to u tolikoj mjeri, te je došlo dotle, da se čovjek mora pitati, što još opravdava njezin opstanak. Ne ću da gemeralizujem, no u velikom dijelu općina, najpače u Hrvatskoj, jest tako. Organa zov ah je općina na konfesijskoj osnovci ne' može dla održi živo židovstvo. Konfesijonalizam bez religioznosti jest hladni kult, u suštini danas dospio do ispraznoga kulta mrtvih i još nešto malo k tome. Religija, što neosporno vuče korijen iz narodnoga živoga života, ne može da živi, ne crpe li pune sokove iz narodnoga tla. u kome joj je korijenje. Današnja općima dakle i u rel:gijskome pogledu ne zadovoljava i ne može da zadovoljava. Reprezentovana vel’kkn dijelom, a to vrijedi bar za Hrvatska!, po predstavnicima, štono nose u njm negaciju židovstva i bojazan od židovstva, nije ni mogla da bude čuvarom židovstva. Kako je Skup predstavnika židovske finanee gospodavao nad rabinom n općini diktatorski, tako je taj skup bio i breme, koje se zasjelo na grudi židovstva toliko, te zamalo da mu nije nestalo daha. židovska općina mora u sebi da gaji sve one probleme, što ih obuhvaća židovska narodna psiha. Što se pod tim razumijeva, ne da se okovati formulama jednoga programa. Definicija-ne može da s e stvori kao dogma za život jedne, organske zajednice. Židovska općina, kakova je danas, provodi jedan uzani umrtvijcni život, jer nema veaa s vascijelim židovstvom, jer nije njezinim organskim dijelom i jer su joj odrezane žile, štono bi joj dovadale krv iz srca židovskoga narodnoga organizma, a tiome srcu dovadale hranu. Nije dosta, da članovi jedne općine zadršću cd grozota, koje zadešavaju židovski narod negdje daleko, da tek negativno osjete Svoju vezu sa židovstvom, i ako je to jedan znak, da se čuvstva, zatomljena bojazni, ipak još održaše tinjajući ispod skleroze, prema vascijeloj židovskoj zajednici. Ja sam sebi svijestan, da nikakova politička autonomija ne može da urodi preporađanjem nacijskoga života, ako za to židovstvm samome nedostaje osnovke. Palestina ne može pobjedom političkih naših ciljeva i određenjem granica postati židovskom zemljom, ne ispuni li se židovskim narodom. Židovska općina ne može da postane židovskim ognjištem, ne ispuni li se livkn židovstvom. Dojakošnji kenijski izborni sustav, sazdan na osnovci plutokratskoj, doveo je u općinu ne predstavnike naroda, jer narod ne reprezentuje nikad jedna ekonomski ili feudalno omeđena grupa, već je dovelo i! općinu predstavnike opreznoga kapitala, dakle male manjine, dok je narodu dala najmanje ulaza u općinu. Usljed toga dobila je općina zazorno obilježje dekorativnog predstavništva ljudi, koji bi, kad bi imali autokritike, morali i sami spoznati svoju moralnu inkompatibilnost, da preuzimaju mandate za zastupanje židovskih interesa. Mi smo svi tome krivi, mi svi mora da kažemo: »mea cnlpa, mea raaxima culpa«. To treba da se jednom potpuno iz korijena promijeni. Ne samo toga radi, jer je to jedan moderni demokratski zahtjev. Ne samo toga radi, jer je židovski tradicijom dom Palestina bio kroz i kroz demokratski,

ne priznavajući ni okrunjenoga autoriteta, nego samo duševni, već najpaoe toga radi, jer unutarnja nužda, da se stvori mogućnost, e da bi u općinu uništi onakovi ljudi, koji imaju volje i sposobnosti, da preudeso općine u nacijske intenzivne. ♦ Zazirem od demagogije, pa Daj zahtjev ne ide ni protiv jedne klase jevrejskcga narcdiai. Ne odbijam ni ove ni one, ne odbijam nikoga., jer je kapitalista, odbijam one, koji ndjesu kadri da budu predstavnicima židovstva toga radi, jer ni sami nijesu pravi Židovi. Otvori li se židovskim masama put u općinu, a ja sam sebi svijestan, da te židovske mase pokazuju jaču narodnu i intelektualnu snagu no oni, što joj se nameću predstavnicima, otvori li im se općinin, možda će se gdjekoji pobojati, te će oni, ikoji su joj dojaiko bili predstavnicima, otpasti. Ali je to neznatan gubitak prema onima, koje dobivamo cijelim njihovim židovskim čuvstvovanjem u općinu. S toga naš zahtjev ne može i ne smije da bude drugi, već da se općina preudesi na osnovci jednakog prava glasa, u koliko je, moguće, uz zaštitu manjina. Jer želimo, da se politička tolerancija prema nama vrši, hoćemo i-mi biti tolerantni. U židovskoj će općini biti mjesta svakome Židovu. Tko zazire cd nje, ne treba da 'žalimo za njim, jer je bio za židovstvo izgubljen i samo puka brojka prije no što smo ga i formalno izgubili. E da se izgradi autonomija židovskoga narodnoga života, židovske općine treba da se ujedine u savez židovskih općina. Jedan u cijeloj državi SHS. Nužda je to i spoIjašnja i unutrašnja. Spoljašnja u tome, da se židovstvo Jugoslavije po jednome cenralizovanome upravnome tijelu reprezentuje kao jedinstvena javno-pravna organizacija prema državnoj vlasti s autoritetom pune moći povjerenja svega naroda, o koji će fla se upiru predstavnici toga saveza. Dojako je državna vlast vidjela pred sobom samo atomizoA-ano židovstvo, pa je zavisilo o njezinoj volji, i stajalo je neprilika, kome da se obrati, kad se radi o židovskim stvarima. To treba da bude drukčije. Neka to budu odsele oni, koje nije puka samo volio ili neprilika učinila- »mjerodavnim« predstavnicima. Ali potreba je ta najjača i unutarnja. Ne će li se, da male općine zbog slalmstli za biro od nemoći da ne mogu podržavati ni doličnih vjerskih ni nastavnih institucija, mora postojati jako tijelo, koje će da ih od toga očuva. Ne će li se. da o spornim pitanjima unutarnje židovske prirode odlučuju oblasti, koje zato niti irnadu spreme niti poziva, a kojih je zadiranje formalno birokratsko, za nas i za njih jedna moralna nezgoda, mora se stvoriti viša molba, koja će kao židovska da rješava židovske stvari. Treba dia se izgrade nastavne, a i socijalne uredl>e, koje i lokalno i financijalno prelaze uzani okvir jedne općine. Da spomenem primjera radi židovski pedagogij, obrazovanje vjerskih funkcijonara, stipendiranje u svrhu obrazovanja ljudi, e da postanu podesni za zbiljsko židovsko odgajanje. Misao nije nova i drugdje postoje takovi savezi čiji su potrebu osjetili Židbvi, kojima je, i alko nijesu prianjali uz nas, židovska cjelina bila preča, već to, da se održe kao lokalne veličine, u istinu zavisne u gdje čemu o kakvu pristavu. Savez židovskih općina može da bude samo jačanje, a nikako slabljenje općinskih autonomija.

Prelazim na unutrašnje postulate židovstva. Istiakalo sam već u početku i molim, . da se zadrži kao osnovka mojega razlagauja, a želio bih da se prihvati kao osnovka našega čitavoga nastojanja ovo: .Ja polazim sa stajališta, da je židovsko pitanje u prvome redu naše unutarnje duševno pitanje, pa da njegovo riješen je ne zavisi za nas toliko o spoljašnjim političkim omeđivanjima židovstva, koliko o tome, da se židovstvo iz scl>e razvija nacijsko kulturno. Cjjonističko, u istinu židovsko narodno, nazivanje stoji u prvome rodu do načinio, kako u sebi provodimo svoj život, stoji do našega židovskoga osvještenja i može dh se stvori na osnovci nutarnjega preporadanja našega. Jedna od najprečih poluga l ovoga preporodaja jest narodni jezik. Jevrej.ski je jezik za čitavo židovstvo jedna unutarnja sveta, potreba. Ne samo toga radi, što u jeziku leži jedan veliki dio njegove duše, već za to, jer samo s pomoću njegovom možemo postići puno, zbiljsko jedinstvo čitavoga svoga naroda. Ne smijemo i ne možemo dozvoliti, bar nakon nekog pripravnog vremena ne više - da se sastaju ljudi jednoga naroda, pa da se služe jezikom drugog naroda, a ne svoji, m rođenim. Prelazim jrreko tvrdnjo, da j.e jezik obamro, da se petrifieit.no, da nije više organski izljev organskoga života i t. d. Mislim, da žh ot jednoga naroda nije nešto, o čemu /Se tek hladnim trezvenim razumom argumentira. Naš je jezik živ bio i ostao n jednakoj mjeri kako smo mi živjeli. Utekao se u naše knjige, kad smo i mi našli utočište samo u našoj knjizi. Ispremiješao se s drugim jezicima u svagdanjem životu, kako smo i mi 1 »i 1 i porazbaeani u drugo sredine. Kad je duša židovska bila u najsvečanijem zanosu, židovski je jezik, gdje je bilo još židovske duše, bio glasnikom naših naj.uimtarnjijih čuvstava, Što je 'židovski narod stvorio najčišće na polju svega narodnoga, duševnoga života, to je izlio na oltar svoje svetinje n jevrejskome jeziku. Jezik, štono je bio odabranim glasnikom najboljih, blagdanskih izražaja! duše, kad se ona zaodjela u svečano ruho. da. bn.de svećenikom svome narodu, bio je življi. jer je dizao blago iz dubina duševnoga života, no jezik svagdanjega života, koji se talkao samo spoljašnjih površnosti. Jezik je taj drmnuo dubinama duša židovskoga naroda:, a oni, te su njime govorili, osjetiše duboko strahopočitanje pred njim, štono im je otvarao bisernu riznicu duša njihovih. Onijem časom, kad nam je jedinstvo cijeloga naroda postalo živom duševnom nuždom, a od nje se rodila neslomiva volja. da se to jedinstvo očituje u našem životn, jevrejski je jezik već oživio u volji našoj, našao davno pripremljeno tlo, iz kojega će da živi i cvate. On već jest u nama, a učeći ga da njime govorimo, ne će to ibiti tek mekianično obogaćivanje našega jezičnoga znanja, već vjerenica, kojoj idemo u susret sabatskim raspoloženjem, u kojoj će naša.duša oživjeti, kao što će on živjeti u našoj duši. Ova je volja najjači argumenat protiv argumenta o mrtvilu jevrejskoga jezika. Ne može hiti mrtvo, što osjećamo potrebom duše. Jezik ima da bude na prvome mjestu u našemu radu oko samouzgoja staroga naroda, koji je kadar toliko da se pomladi, da zađe ća u djetinjske početke svoga nzgoja-

BROJ 4. i 5.

„ŽIDOV" (HAJHUDI

STRANA 3,