Жидов

nas, ni do njih. Cionistička organizacija jest i ostaje jedinstvena, ne da se rastrgati i ne pozna neprijateljskih sumišljenika. Poziva skupštinu, da se pokloni sjeni jednoga Nežidova, koji je neprocjenjivo mnogo doprinjeo našem uspjehu i koji je umro pred dva dana u času, gdje bi nam bio najpotrebniji, koji je iskreno ljubio židovski narod i bio gorljivi cijonista: Syr Mark Sykes. Prelazi na samo izvješće. Politički je cijonizam bio engleski orijentiran od prvog časa. Znači: imali smo dakako na umu samo ždovsku stvar, vjerovali smo, da je realizacija cijonizma u interesu sviju naroda i država, iskreno smo imali na umu interese Turske, ali spoznalH smo odavna, da najviše razumijevanja, sklonosti i mogućnosti potpore imademo u vladi i narodu Engleske. To su nam pokazali već El- Ariš i Uganda, da o ranijim simptomima ne govorimo. Zato su sad naše institucije sinanc. engleska društva, premda sjedište naše organizacije nikada nije bilo u Engleskoj. Svi predratni pokušaji pa i Herzlovi da se Turska predobije za našu stvar, ostali su jalovi. Mladoturci nijesu ni u kojem pogledu ako i ne samo vlastitom krivnjom ispuniili u njih stavljene nade. Pa i za cijonizam je promjena turskog režima značila prije pogoršanje nego poboljšanje. Nijesmo u Turskoj mogli naći niti neutralnosti i objektivnosti prema cijonizmu, a kamo li potpore. Zato nam prije rata nije bilo moguće, da u Palestini stvorimo dovoljno brojnih i jakih pozicija. Mnogo je, što smo tamo učinili, ako se uvaže prilike, sred kojih se radilo, nu neznatno je obzirom na naše potrebe i naš cilj. Tik pred rat javila se nova opasnost. Jedva jc uklonjena opasnost francuskog upliva putem Alliancinih škola, upravo smo bili usred hebrajiziranja novog Jišuba, kad su nam Nijemci raojsijeve vjeroispovijesti pali u leđa, htijući, da u Palestini puteni židovskih škola stvaraju njemačke kulturne pozicije. Premda je Njemačka imala velik upliv u Turskoj i premda nas se (po vođama Hilfsverein;!, der deutschen Juden) nedostojno denunciralo, mi se nemogesmo ukloniti nametnutoj nam kulturnoj za nas n ono vrijeme politički opasnoj borbi. Pobjedili smo. Bukne rat. Nekoliko mjeseci posveonašnjeg zastoja svakog organizatornog tada. Prekid svib veza, nemogućnost uspostaviti kontakt. Svatko zabavljen jedino svojim brigama sred svjetskog potresa'. Naikon prvih velikih bitaka na zapadu i istoku pokazuje se ravnovjesje sila i vjerojatnost dugotrajnog rata bez velike odlučne pobjede ma koje partije. Cionistička organizacija zastupajući Židove cijeloga svijeta, treba da očuva svoju neutralnost. Martirij ruskih Zidova otešćava židovskom narodu simpatizovanje s antantom saveznicom carističke Rusije. U drugu ruku samo će pobjednička antanta kod svojega ruskog saveznika uspješno da traži promjenu držanja prema Židovima. Za sam cijonizam značilo bi pobjeda Centralnih vlasti ojačanje turskog imperijalizma i nacionalizma i na dugo vrijeme nemogućnost uspješnog cijonističkog političkog rada u Palestini, dok bi pobjeda Antante donijela mogućnost diobe Turske, do koje bi na svaki način ipak jedanput moralo doći, a po tome barem neutral izov an je, alko ne posvemašnje ocijepljenje Palestine od Turske, dakle stanje, u kojemu bi i nama mx>

mio biti lakše postići, političkih uspjeha. I naš razum bio j© za Antantu. Trebalo je naći jednu čvrstu orijentaciju, jednu stalnu smjernicu, jer se na dvije stolice nije moglo sjediti, a potpuni je nerad izgledao najgorom odlukom. Ali trebalo je dobro paziti, da se ne prevarimo, jer bi inače mogli doživjeti katastrofu. Proučivši sve prilike i posavjetovavši se s prijateljima u raznim zemljama, došli smo do zaključka, da Centralne vlasti ni u kojem slučaju ne će moči postići više nego remis, dok je za An km tu rernis uvijek siguran, ali i potpnna pobjeda vjerojatna, jer su premoćnost sredstava i vrijeme u korist Antante, što će konačno morati paralizovati bolju početnu spremu i ratnu organizaciju Centralnih vlasti. Tako smo se odlučili i po razumu, a u suglasju s našim simpatijama i interesima za englesku orijentaciju. Sondirali smo teren u Engleskoj i našli, da je povoljain. Bilo je vrlo uplivnih ljudi, koji su razumjeli biće židovskoga pitanja i bili skloni cijonističkom riješeuju. Nu miješ u u ono doba vidjeli ni kakove mogućnosti, da se u tom smjeru išta poradi, Politika stajala je posve u službi strategije, a nije bilo jasno, kako bi se i cijoniaam mogao etrategički upotrijebiti. Bilo je isključeno dobiti dd Engleske bilo kakovu izjavu glede Palestine u vrijeme, kada Engleska ne samo nije disponirala sa Palestinom, nego uopće nije povoljno stajala' na istočnom frontu. Engleska je vrlo konzervativna zemlja, to je narod empirije. Ne voli na razliku od Njemačke dalekosežnih unaprednih stalnih u svim detaljima izradjenih osnova, nego voli iz svakovremcnih činjenica povući konzekvencije. A ni to ne radi ni brzo, ni žestoko. Ali kad se jednom stavi u gibanje u nekom .smjeru, onda se teško zaustavi i ne mijenja lako pravac. Palestina ni'je u ono vrijeme imala mjesta u strategičkom, zato ni u političkom kalkilu pored svih simpatija mjerodavnih engleskih krugova' ni jesmo mogli stvoriti jednu za nas povoljnu političku činjenicu. Doik je Weizmann radio u Londonu, radio je Sokolov u istom smjeru u Parizu, a radilo se i u drugim zemljama naročito u Americi po istim napucima. Svi su naši radnici došli do istoga uvjerenja, da Engleska u ono vrijeme nije imala nikakovog aktivnog interesa na Palestini, premda je sav svijet a i mi mislio protivno. Štd više, opazili smo kod Engleza težnju, da nipošto ne povećaju svoj teritorijalni posjed u političkom pogledu, dakle ne samo jednu teritorijalnu saturina'ncst, nego upravo prezasićenost, nmornost i regbi strah pred novim osvajanjima i -'dgovornostima. Ne iz nekih visoko moralnih obzira, nego iz zdravog narodnog egoizma i komoditeta. Treba razumjeti, kako je sva prošlost, pa i ovaj Englezima tako odvratni, jer naporni i opasni rat morao dovesti do tog psihološkog stanja. Dakako da mi onda nijesmo mogli imati nikakovog sredstva, načina ili argumenta, niti kakove činjenice, koje bi za Engleze bila dovoljan agens, da njihovu stanovištu glede Palestine dade drugačiji, nama stvarno povoljniji pravac. Naš nam je kasniji rad pokazao, kako smo ispravno prosuđivali englesku politiku. Saznali smo za ugovor između Engleske i Francuske u pogledu Palestine, Ikoji se u diplomaciji zove ugovor Sykes-Pieot (po imenima zasinp-

nika obiju. vlada), a perfekcijoniran je god. 1915. Tim se ugovorom uređuju granice između engleske i francuske sfere u Palestini za slučaj osvojcnja i otrgnuća od Turske. Geografska karta toga ugovora pokazuje, da je Engleska prepustila Francuskoj gotovo cijelu Palestinu izuzev najjužniji dio sve do crte malo sjeverno pđ Jeru salima. Kolikogod je neugodno bilo to otkriće, ono nara je otvorilo mogućnost, da se naša politička nastojanja pomaknu s mrtve tačke. Za nas je ovaj sa cijon. stajališta nepovoljni ugovor bio politički vrijednija činjenica, nego dojakošnja posvemašnja dezinteresovanost Engleske, jer smo našli jasnu osnovu i pravac za naš daljnji rad: valjalo je ovaj, iako za nas nepovoljni ugovor iskoristiti, više, učiniti ga za nas što povoljnijim. Potankosti toga rada moći će se tek kasnije objelodaniti. Fakat je, da su naša nastojanja urodila plodom» LloydGeorge, Lord Cecil i Balfour postadoše velikim prijateljima oijonizma, a sir Mark Sykes, koji do onda nije ni znao za cijonizam, postao je njegovim oduševljenim pristašom i smatrao je svojom životnom zadaćom i dužnosti, da pored ugovora utre put cijonističkome planu. Stvorena je mogućnost, da oijonizam pored njega dođe do uvaženja t. j., da se Francuska na nj ne poziva ili bar da se tumači povoljnije za nas. Mimo potpore Sykesove u stvari samoga ugovora on nas je i inače podupirao utirući nam svcđ nove diplomatske putove, a poslije nas je podupirao i u samoj Palestini. U tom političkom radu pomagao nas je uz naše američke prijatelje naročito Sir Herbert Samuel, engleski ministar, koji, premda se još ni danas nije izjavio cijonistom, nije propustio nijedne prilike, da nam no pomogne zborom i tvorom i koji nam je posvetio mnogo vremena i omogućio nam mnogi uspjeh.. Sastali smo se opetovano u Kopenhagenu s našim drugovima iz Njemačke, Rusije, Poljske i Skandinavije, stajali smo u živom saobraćaju s našim prijateljima u Holandiji i Americi, a konačno je 1917. došao Clenow k nama u London. Na svakom smo se koraku pitali, gdje smo i kako daleko, vijećali smo o svakom novom činu, kako bismo izbjegli ma i najmanjoj pogreški i kako bismo svaku situaciju najbolje iskoristiti. Izgledalo je poželjnim već radi engleske obveze u SykcsPicotovom ugovoru i lako mogućim radi simpatije Wilsona i američke javnosti prema oijonizmu i radi upliva naših američkih prijatelja angažirati Ameriku za aktivnu procijonističku politiku. Ali takovi bi se pokušaji bili morali bezuvjetno razbiti o strogo shvaćanje američke neutralnosti, koja uostalom niti dccnije nije objavila l rat Turskoj. Prema tome je naš rad i dalje morao ići za tim, da angažiramo Antantu, u prvom redu Englesku na način, koji će stvoriti neke obveze i ako nastupe stanovite predpostave neke činjenice, koje će nam dati čvrsto tlo ispod nogu, mogućnost apela na židovski narod i aktivnog, praktičnog političkog rada u Palestini ili barem za Palestinu. Međutim strategički položaj Antante nije bio povoljan. Na zapadu Nijemci, u koliko nijesu napredovali, mogli su sačuvati svoje položaje. Na istoku Rusija razbijena, izlučeua, revolucijonirana. Balkan.

BROJ 12. i 13.

>Ž I D O V« (HAJHUDD

STRANA 7.