Жидов

volta postoji, dotle slaba korist od paragraf i ranih garancija. Bit će Mi, koji će biti ushićeni od te turističke jednakosti. No f».ruralno juridičko pravo ne garantuje zbi jate socijalne pravednosti ni onda, kad iza njega stoji sila. t- j. kad se pravo štiti kolektivnim zločinstvom, koje zovemo rat. A i onda dolazi sredstvo reparacije uvijek tek iza poč'lijen ih povreda, uvijek prekasno. Dogod u svome odnosu prema dmg’m narodnim zajednicama ne osjetimo, da je naša jednakost moralni kategorički hnperat'v njihove dužnosti, dotle ćemo i- kao pcjedinci i kao narod pored svih garancija jednakosti, pa makar iza njih stajala i sila, biti u nutrinji i spfefljašnjosti svojoj neslobodni,. Dotle će nas tištati osjećaj, da svoju formalnu, u biti neistinitu, jednakost blagodarimo samo tome, da se sputala slolioda drugih verigama, koje će elementarna mržnja svakom prilikom razbijati i pri tome još nama zamjerati, što je } naš abnormni, upravo nemogući polliožaj bio uzročnikom nametnutih garancija jednakosti. I tako je naš galutskl život jedan ciireulus viitiosus. U dvije tisuće godina galuta proživtiio je židovski narod samo kratki vijek spm Ijašnje i unutrašnje slel>ode i crne sigurnosti, koja daje životu vedrinu: vijek maurske Špan i je. Evropa se kroz dvije tisuće godina mnogojako mijenjala; proživjela raznih religijskih i socijalnih pokreta, -adi u ndaiosn prema Židovima, gdje prebivaju u masama, nije se promijenila,. Duh minskoga imperija, koji je srušio žMovsku državu, živi ne samo u pravnim normama kontinentske Evrope nego i u odnosu prema Židovima. Židovstvo je moralno stolovalo od malog Sloja židovskih kapitalista, koji su raskidali vezu sa židovstvom, a koje su ipak upisivali u krivnju cijelome, u preogronmome dijelu ekonomski najhijednijem narodu. Židovstvo je ekonomski, a naročito životima svojim stradavalo od boljševizma, a ipak proturevolucije krvavo osvećuju na Židovima omi šačicu židovskih boljševika, ma da u časovima iskrenosti svijet spoznaje L priznaje, dla milijuni ruskoga naroda ruješ u za cijelo mogli hiti zavedeni nekolicinom Židova i ina da se kozmopolitski boljševizam odriče svake narodne pripadnosti. Čudo je, da još nitko nije tražio a možda i jest da se umjesto cara Vrlima židovski narod stavi pred sudište kao krivac rata. I tako će rasna averzija uvijek tražiti našu krivnju. Kultura srca nije u čovječanstvu držala korak s kulturom uma. Stara je Helada i stara Judeja i indijska kultura stajala, svaka na svoj način, kulturom srca, etskom kulturom,, više no današnje čovječanstvo u njegovoj cjelini. Gdje je čovjek, koji će danas revolucijonirati jednu zajednicu, gdje je zajednica, kojai će se dati re vol ucijeni rat i istinskim osjećanjem ljubavi prema bližnjemu! Galut svojom mržnjom, koju mora da udišemo, svojom neslobodom, koju ne dokidaju nikakove konferenoijske garancije, svojim zločinima, koji n-as deekniraju, daje vječnost samo patnjama i očajnome kriku židovskoga naroda, ali mu ue daje nijednoga dana vedrine osjećanja slobode. Galut je i ostat će pored svih paragrafiranih garancija ovjekovječivanie abnormnosti života naše narodna za jednih Ima samo jeda >ziaz, samo jedan: stvaranje domaje židovskoga naroda.

Socijalna politika i radničko pitanje u Palestini.

U zadnjem članku bilo je već rečeno i protumačeno, da je u jevrejskom duhu politika uvijek i etika. Pa kako će mjerodavne vođe i stvaratelji nove Palestine i u načinu kolonizovanja i u agrarnom zakonodavstvu provesti najsavršeniji način napredne uprave, tako če i u socijalnom pogledu stvoriti narodnu zajednicu, kojoj če biti temeljem socijalna pravednost. Herzl je već na drugom cionističkom kongresu rekao: „Upravo bi se mi, koji se sasvim lično žrtvujemo našoj stvari, najviše pokajali, što smo i korak učinili, ako bi plod čitavog nastojanja bio, da se stvori samo novo ljudsko društvo u Palestini, a ne ujedno i pravedniji način života za čitav narod**. Ovim je riječima i praktičnim radom u smislu ovoga principa Herzl udario temelj socijalnoj politici i ujedno nastavio istorijski duh stare izraelske socijalne etike. Ta se socijalna politika starog Izraela nalazi ovjekovječena u Mojsijevim zakonima. Čitava religijoznost, vjerski zakonik jevrejskog naroda je divna piramida ljudske socijalnosti (kako sam to razvio u V. poglavlju svoje knjižice „Omladinski pokret**;. Socijalna politika biblijskog doba je vrlo jednostavna i glavni je njezin princip, da čovjek ne živi na zemlji samo radi sebe i radi zadovoljavanja svojih sebičnih nagona, nego da je svaki član narodne zajednice dužan služiti u svom narodu, usavršiti čovječanstvo i ispuniti tako najuzvišeniji smisao ljudskog života. Polazeći sa svog uzvišenog naziranja došao je jevrejski narod u doba svoje samostalnosti do velikog stupnja državne zajednice, pa je u starom Izraelu doista bilo i čiste pravednosti i velke jednakosti među ljudima. Galutska istorija od dvije hiljade godina ispunjena je neopisivim borbama jevrejskog naroda za socijalnu pravednost. Jevrej je u rasulu uvijek nosio u sebi osjećaj ljudstva i slobode, a okolica je u svom nazadnjaštvu učinila od njega odanog i poslušnog građanina iz straha, ili radikalnog revolucijonarca iz ogorčenosti. Govori li se o socijalnoj reformi i promjeni postojećih nepravednih ođnošaja, onda je gotovo uvijek Jevrej između pokretača tih novih socijalnih ideja, Jevrejski narod u galutu bio on kapitalističkog, buržoaskog, socijalističkog naziranja ne zaostaje u svojoj socijalnosti sigurno ni najmanje za svojim arijskim zemljacima. Pošto će jedan veliki dio istočno-jevrejskih masa sačinjavati znatan kontingent radničkog staleža buduće Palestine, nije od štete, da malo ispitamo mentalitet i etičke nazore jevrejskog organizovanog proletarijata, da bude jasna razlika između ove i široke neorganizovane mase na istoku. Jevrejsko je radništvo bilo u Rusiji stvoreno i očeličeno u borbi protiv vjerskog fanatizma, carizma i feudalizma, u zapadnim civilizovanim zemljama odgojio ga industrijalski kapitalizam. Postale su poslovicom organizacija, disciplina i solidarnost jevrejskog proletarijata. On je protivnik svake socijalne, političke i kulturne despotije. Jevrejski radnik nije pobožan, ali etičan: traži pravednosti i treba jake svijesti ljudskog dostojanstva. U tom svom etičkom fanatizmu postalo je jevrejsko

radništvo šovinistič kom strankom upo gledu socijalnih pravica i političkog naziranja. Biblija je toga proletarijata istorijsko djelce Karla Marksa („Komunistički manifest“). Misli iz te knjige su vječna debata u jevrejskim proletarskim krugovima. Sjećam se dugih noći berlinskog poale-cijonističkog društva ~Perez“. U zadimljenoj sobi sjede skupljeni oko male svjetiljke mladići iz Galicije i Poljske. Svaki je zadojen marksizmom i papinski brani velikog Jevreja Marksa. Nekima je više stalo do solidarnosti internacijonalnog proletarijata, drugima do kozmopolitičke agitacije, trećima do revolucije i štrajka, a svima do ogorčene klasne borbe. Teorija marksistička postala im je ideologijom; principijelno brane i ponavljaju zastarjela načela socijalističkog programa; klasna bprba je smisao današnje istorije: vlada radničke klase je cilj; proletarac nema domovino, njemu je čitava zemlja domovina, a svi su mu radnici braća; za proletarca je religija privatna stvar; proletarac nema ništa da izgubi do Ii svoje bijede, ništa do li svojih lanaca, a ima sve da dobije ; narodnost je sredstvo buržoaske ideologije. —. Na temelju tih principija, koje radikalni zastupnici jevrejskog radništva brane s najvećim fanatizmom stvori poale cijonistička stranka svoj program o internacijonali, komunizmu, sveljudstvu, o prenašanju klasne borbe u Palestinu i o socijalističkom eksperimentu na palestinskom tlu. Ne mare za to, što im dokazuješ, da je poslije kozmopolitske internacijonale, stvorena druga, koja se razdijelila u nacijonalne sekcije, jer internacijonala znači zapravo međunarodna (internationes)stranka, nipošto ne znači ne-nacijonalna. Nadalje je uzalud dokazivati, da primitivni komunizam nije socijalna klasna borba, ni diktatura proletarijata, nego da komunizam zapravo znači takvo socijalno i političko stanje ljudske zajednice, gdje je svaki član u njoj ravan i jednako vrijedan, ako je radin i solidaran, i da je svaki član jednak unutar zajednice. Jednakost je to, kako je već biblijski socijalizam tumačio, da je naime svaki čovjek božanskog porijetla, da svaki čovjek nosi božanstven lik božji, da je slobodan, ako se razvije unutar i na korist čitave zajednice. Napokon se najmanje može u današnjem vijeku održati princip starog socijalizma, da na zemlji nema domovine za ljude i nacijonalnosti za radničke mase. U istinu danas još nije zemlja ~okrugla“, na njoj nijesu samo ~ljudi“, jer su je državnici i odgojitelji ljudskog roda podijelili u nizine i bregovite predjele, podigli su šančeve, pogranične kamene i ograde, stvorili su granice državama i brane te svoje ~prirodne“ domovine svim silama. A čovječanstvo? Gdje je danas to jedino ljudsko i odnarođeno čovječanstvo, zar su ljudi samo ljudi i sinovi zemlje ? Čovječanstvo je cilj, idealno ljudstvo je težnja, ali konkretni ljudi na zemlji podijeljeni su u narode i svaki je čovjek član jedne takve žive, krvne, prirodno-istorijske, narodne zajednice. Na spomenutim krivim predrasudama gradi još danas svoj program velik dio jevrejskog radništva. Vođe jevrejske radničke svjetske organizacije Poale-Cijon mogli bi se i priključiti iz teoretskog i taktičnog naziranja trećoj kozmopolitskoj internacijonali, ali za vođama ne bi stajale široke jevrejske mase u galutu, ni mlada radnička generacija u Palestini. Giupe ~Hehaluc“ i ~Zeire-Cijon“ u galutu

STRANA 2.

»ŽIDOV. (HAJHUDI)

BROJ 28