Жидов

ŽIDOV

GI^SKO-Z'VPUW\ -Zl DOVSTVM

K 2. novembra 1917.

To sur bili dani sreće; dani, kad nam se. »preko poljana krvi, otvarao vidik u Zemljo, gdjeno vtć vidjesmo zelenilo,' cvjetanje 1 plodove. Kad smo, narod čežnje za mirom, za čas izgubili vid »i sluh za realEost, koja je tutnjila i razarala, i našli ee pOtevnda, na svim frontama ,i 'iza svib živa i j»a)raka, na jodnoj oazi: sanjati, koji osjećajni, da je sam od danas zbilja sutrašnjega dana. Tako je na nas djelovala Balfourova. deklaracija. To je bila zadovoljština za nas eijoniste; (predstavimoi našega pokreta! bili fen priznati predstavnicima cijeloga, naroda, a naše težnje postadoše političkom realnosti. Jedan profesor i jedan publicista mosioci naše volje, Osnovane jedino na moralnoj sili, koja se do sad nigdje nije uvažavala kao realni politički faktor. Došla nam je ta vijest u doba, kad srao najjače .zdvajali); Vidjeli smo židovstvo, tragieki raskidano silom, pred kojom smO morali zatomijivati svoje težnje. Bile su i]iak jače od nas samih i cd fizičke sile; jer kad smo saznali za izjavu brdske vlar de. postali smo nesmotreni i naša je radost probila spone cenzure i opreza. U ono je doba jedan govornik dao vizi. jonatan izražaj svemu onome, što je pokretalo naše duše: »Vidim u svojoj ptedcdžbi one milijune Izraela na istoku Evrope, koje su kroz vi jekove zatvarali u njau 1 lovim četvrtima, gdje su trpili, proskiTibovami, übijani od tiranije, pOdnašajući' sve tjeskobe aktivnih inteligencija, fkojfe nemaju slobodnog puta, talenata, koji ne smiju da govore, genija, koji ne mOgn da stvaraju. Vidim ih, te milijnue, gdje jiodnašaju, pOdnašaju sve, žrtvuju sve, samo da očuvaju u punom svjetiu plamen, za koji su znali, da su mm oni) svjietilifka, da očuvaju dušu, za koju su’znali, da-su joj cnli tijelo, vidim ih, gdje upiru svoje oči

prema udaljenoj tačfci i ne predajo vjerovati, da če im se jednog dana povratiti njihova veličina, ovako ili onako, i gdje sebi govore ti vi jok, kaci se skupe u ivorodiici, u noći Paslie: »Do godine u Jcvuzalimn! < Godine su slijedile za godinama, koljena za koljenima, vijek ovi za vi jekovima; a vrijeme što je prolazilo moglo se računati na tisuće godina, a oni ne »ustaše da opetuju: »Do godine u Jeruzalemu!« Ako ova vizija, koju sm oni toliko ljubili, postane realnost, ako v .ma brežuljcima Cijona preporodi jedina židovska civilizacija s nešto od svoje negdašnje intelektualne i moralne snage, onda ja vidim, gdje se rađa novo i>onzdanje i nova veličina u sren onih, koji budu ostali u drugim krajevima svijeta. Njihove će oči zadobiti nov sjaji, njihova će se pognuta ledjia uspraviti i Židov će se ukazati s većim dostojanstvom u cijelome svijetu*. Tako je govorio taj Židov, državnik Engleske, koja bilježi D’ Israelra, ponosnog na svoju rasu. I tako smo Osjećali mi. Vidjeli smo početak': polagao se losnovni kamen univerziteta u Jemzalimu. Simbol sile, s kojom ulazimo u svoje pradavnu domaju, našu više no ičija što jest, jer smo je dvijetisuće godina nosili u dušama;, I drugi, jake i široke duše, realni inlitičari. ali i moralni: lord Čeci 1, sir Svkes i mnogi, gledali gu našim očima našu domaju. I naša »imiiomiderabilija« postalla su realnim činjenicama diplomacije. Naša su braća u Americi i Engleskoj bila sretna, da su mogla podupirati uza svoje težnje l ! težnje drugih potlačenih naroda: Ceha, Jugoslavena, Armenaca. • I zajedno s njima rasle su naim nade i zajedno s njihovima doživjeli smo kruta razočaranja;, od kojih su nam na malhove klonula krila kao aaatrOsu, kad se iz slobodna zraka spust vhia palubu.

Gdje li su nam jamstva za galut, Ikoja nam je dala Bal fon rova deklaracija? T)a, da, ne okrnjiše nam prava, što ili dojako imasmo: prava na stradanje. I već se spremaju mračne predratne sile, nesaTlad'ane, dla nam uskrate narodnu domaju. Sla'bi »ustaju. 0, koliko ili je. kojima je nakon dvije tisuće godina gledanja prema dalekoj tački odjednom oslab’o vid. te ne vade, kako je ta tačka bliza onome, koji ju je smjestio u svoje nesavladivo htijenje! Do toga stoji sve. Naše je htijenje izazvalo BalfOiirOvu deklaraciju, pa iza nje PiehoinOvu, ImperiaJdjevu, \VilsonOvn i Vesnićevu. Naše htijenje, aktivirano u naš čin, mora da stvori iz deklaracije činjenicu. Samo naše htijenje, . Bal f mirova je deklaracija l jetMo priznanje i jedna mogućnost; mogućnost dosta omeđena. Ali mi ćemo joj mede konačno odrediti: ne mačem, ne silom, već svojim čimirna, kojima pokreću naše moralne sile, što se vraćaju u svoje ishodište, gdjeno će da se VazVežu nesputane verigama, koj© su ih iznakazile. A naša hlagodarnost prema brdskoj vladi ne biva manja od toga, što znamo, da nam je priznala tek jedno pravo i što nam daje zadovoljštinu za dvijietisućljetnii golemi grijeh svijetli. Tko će da dublje cijeni objavu akta pravde, nego mi, prema kojima se bespravlje i poniženje smatralo zakonom? I dok nas bude, nama će 2. novemlirai biti jedan narodni dan, velilk i>o svome moralnome značenju) i velika kapija nai pragu’ novoga doba. A tko nam bude podimita« nogu, upoznat će, da se židovski narod, vičan posrtati, više ne da time sastaviti. Na svijetu je, da ne žrtvuje svoj obraz obnovom svoje sramote, keju je svoje časti radi dužan da nam omogući zaboraviti.

GOD. IK,

DPRATA I UREDNIŠTVO: ZAORCI. lUCA BROJ 31 NI. KAT. £ RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. |

3. studena T9t9. ZAGREB 10. hešvana s€Bo

PRETPLATA : OOCMŠNJE K »8-—, POLUOOD. K I«'—, ČCTVRT«O» — Kl ._ POJEDINI «R.l K. • IZLAZI TRI PUT MJESEČNO.•••••

-. BROJ 33.