Жидов

našim mukama razjašnjenje našega inače „neobjašnjivog" vitaliteta; t. j., da smo samo kroz jedno stoljeće u tome rasulu živjeli u sreći, možda nas ne bi više bilo. lstinabog : terzitstvo karaktera se vrlo često ispoljuje kao emanacija patnje, ali „zgrčeni" i od mržnje predahnuti terzit nije jedino čedo kola. Od bola se rađaju misli, i filozofski sistemi stvaraju se od potrebe za izmirenjem neposredne unutrašnjosti sa vanjskim svijetom. Od bola se rađaju čuvstva, bujni svijet lirika. A u istoj se koiijevki rađa i sanjar, i idealista, i fanatik, i mistik, i svetac. Pa kad je to opći zakon, zašto da ne vrijedi i za nas? Zašto bi se m nas patnje bezuslovno pretvarale u mržnju, te bi ova bila jedini i osnovni potez naše psihe? I ako mene ljubav vuče k svojemu, ipak mi se čini, da sam sa opće ljudskoga gledišta pravedniji, prosuđujem Ii onako onaj bezbroj individualnih ekstrema, kojima dandanas naša rasa obiluje. Ja vjerujem u iskrenost jevrejskog revolucionara u Rusiji l Ne samo sa nekog teoretskog gledišta, već i stoga, ito sam gledao krijesove blistavih im očiju i upoznao buru u njihovoj duši. 1 nije slučaj, da se baš u Rusiji našao veći broj jevrejskih revolucionarnih fanatika: jer je religiju svetoga ruskog grada, pomlađena u mladim srcima, našla odziva u pomlađenoj religiji proroka. 1 tako se oboje razumješe i vi■uše do jedne etske spoznaje, koja je nad interesima nacija i država, i poznaje samo čovjeka. Mi vjerujemo u svoj nacijonalni idealizam, probudjen od sanjara Harzla. Mi vjerujemo sebi, da nijesmo „koncipirali države iz mržnje prema ovoj državi druge vjere", i što više, da je nijesmo koncipirali, da vodi vječne rateve poput drugih država. Nego jedino zato, da ukinemo one, asljed našega neprirodnog položaja među narodima nastale, antiteze, da našu bol üblažimo i njezine posljedice za naš karakter uklonimo toplinom rođene grude, i da, tako svijetu dademo možda manje egzaltiranoga, ali zato ne manje čovjekoljubivoga, a po svom biću harmoničkoga kozmopolitu. Valja ipak konstatovati, da je najsmionija tvrdnja autorova ona, da su Jevreji

„protivnici države, jer je država jedna etička potencija.*' Zar onaj narod da bude protivnikom etičkih principa kojemu proroci dadoše tradiciju? Ta zar nijesu etika i jevrejstvo već od dekaloga amo dva historijski nerazdruživa pojma? Ostajmo i opet stvarni i razmatrajmo radije problem ovako: 1 ako je sigurno, da država utjelovljuj« u sebi jedan niz ćudorednih principa, mi se pitamo: predočuju li ti principi, koji ne smiju da svojom širokogruđnošću prekorače interese države, odista vrhunac etskoga naziranja, do kojega se čovjek uopće može snagom svojom duševnosti da dovine? Taj čas imam naumu države ustrojene tako, da med njima ili u njima bilo usljed rasnoga, ili nacijonalnog, ili zajedničkim interesima jedne društvene grupe uvjetovnoga egoizma može da dođe do konflikta, u kojemu se sukobu opće dužnosti čovjeka prema čovjeku moraju da podrede posebnim interesima takove države. Imajući dakle takovu državu na umu, valja ustvrditi, da naši etski ideali nikako ne smij« da budu njojzi podređeni. Pri tome san sebi svijestan toga, da se mišljenja o postanku, biću i ciljevima etizirane ljudske volje razilaze i zato valja prije svega uočiti dva divergentna smjera. Jedni sa možda i suviše osjećaja za „velike misterije života i smrti" i uvjerenja o svemoći zakona života i smrti voljni su, da i svoje ćudoredne impulze. slijedeći evolucijonizam jednoga Darwina i Spencera, podrede zakonima žive prirode. Prema tome etika nije djelo individualiteta, koji bi nekako a priori čeznuo za dobrim. Nega se dobro historijski razvilo unutar onoga zakonskog lanca, kajl važe jedinice n socijalnim tvorevinama života. Dobro dakle nije ništa apsolutno, nego usred cjelokupnosti bivanja u prirodi takađer podvrgnuto principu relativiteta. Iz taga slijedi, da su ćudoredni postulati sama prirodni, ergo doista ćudoredni, ako ne iskaču svojom osebujnošću, te se podudaraju sa takonima historijskih socijalnih tvorevina. Takova tvorevina bila bi po nekim i država (ne uzimajući u obzir Gutnplevicza, Ratzela i Oppenheimera). Dakle: prekomjerno razvita etska volja pojedinaca vodi do razmirica sa okolicom, može da smeta poredak društva, i da ga razara.'

Posve drugo mišljenje o dobrome imade etski individualista. On nipošto ne će, da svoje ćudoredne osjećaje podredi biološkim principima i to iz uvjerenja, da se njegovi ćudoredni impulzi uzdižu daleko nad sve prirodne zakone. Oaim časom, kad je u toku svoga razvitka dopro do te visine, da umije snagom svoje dužnosti da oštro razlikuje dobro od zla; i da po tome principu bez obzira na posljedice prosuđuje ovaj svijet, onim časom morao je da se •raži sa prirodom. Jer nigdje u prirodi nije proveden princip dobra, dapače izgleda kao da većma pobjeđuje zle. Ne nalazeći dakle u prirodi na daleko i široko izvora svojoj etskoj snazi, koja kao da proizlazi jedino iz njegove duisvnosti, oa je bio primoran, da ga traži negdje vaa nje. I doista: nijedan put ne vodi taka vjerno do Boga, kao onaj apsolutnoga i duboko proćućenoga etosa. Iz toga slijedi, da su ćudoredni principi autonomni. Jaki etski individualiteti mora da budu ciljem ljudskoga razvitka. A geslo ljudstva : bezobzirna borba dobra protiv zla, pravičnasti protiv nepravde, istine protiv laži. I opet bez obzira na životinjske instinkte srodnosti, i slično. Bez obzira na sreća pojedinca, jer borba za uzvišeni etski ideal, za etsko revolucijoniranje ljudstva, ta borba jest i odviše često borba protiv aadmoći prirodnih sila i rađa martirij. Obazrijevši se na tradiciju jevrejskik proroka, koji su prvi propovijedali takova etiku, razumjet ćemo, da ta stika i dandanas među Jevrejima imade sijaset sljedbeniku. A uvaživši i onu bolnu pozadinu ajihovoga čuvstvovanja shvatit ćemo, zašto sa bas oai tako često fanatici te etike. Razasuti po cijelom svijetu, vežući taka de svijet, a da sami nijesu vezani lancima aacijanalnog teritorija, slabo ukorijenjeni •ndje, gdje živu oni nese u sebi dispoziciju, posvetiti se avesvijetskim idealima, dakle takovima, krnji se ne vežu na granice nacija i država. Mislim, da ovake valja shvaćati i odnošaj Jcvreja prema socijalističkoj ideji, odnosno njezinome ćudorednom sadržaju. Konačno još nekoliko riječi o samome boljševizmu. Boljševizam u svojoj teoriji nije drugo, nego Marksizam. Što ga

Listovi iz Poltave:

»Nova stranica.*) Poltava je u zadnje vrijeme proživjela nov ustanak. 28. jula u veče Ostavili su boljševici naglo grad. Ovaj odlazak na vrat na nos riše je nalikovao putničkom bijedu no uzmaku. Tteik što su zadnji odjeli Ostavili kijevsku stanicu, sasuše se na grad male granate, pljuckanje pušaka i tanadi maš i uskih pušaka. Nekoliko se projektila rasprsnulo nad kućama; teško bi bilo reći, jesu li našli žrtava i koliko njih. Ipak mislim, da ih nije moglo hiti mnogo. Tako se otvorila nova stranica u povijesti našega grada, koji je već proživio toliko ustanaka. Začetak ove nOve eTe nije svijetao. Dok pišem ove retke, ujutro iza okupacije grada, haračenje i i>ogrOm bijesni u njegovim ulicama i stanovima. Kuće, koj« (nastavaju Zidovi, provaljuju se, pa i najgiromašn[ija' se lišava svoje wadržine. Tek što su prva razbojnici otišli, dolazi *) Izašlo u listu »Jutro Juga« u Jekaterinoslavn dne 10. 9. 1919.

druga odtal i odnaša, što su oni ostavili; a ova se opet udaljuje, tek da je izmijene drugi razbojnici. U raspravi, koja se sutradan održala u gradskoj vijećnici, ustanovilo se, da su nekoje kuće opljačkane sedam i više puta. Treći dan vijesti su Opet tužne; neprekidna ijdjačkanja u više ulica. Upravo je izašlo narod je nje, koje zabranjuje pljačkanje a «aprjećuje se pljačkašima strijeljanjem. I>ya su zločinca ustrijeljena. »Zidovi sa samo opljačkani«. Prije odlaska (boljševici su pustili i® tamnice 150 crvenih gardista, koji su bez sumnje bili zatvoreni za zločine protiv zakona više ild manje Ozbiljne naravi. Zatim je došla tajanstvena rulja ustaša, koja je razorila tamnicu i policijsku stanicu i pustila na slobodu sv« utamnioenike, od kojih su nmopi bili počinili najodvratnije zločine. Uz takove prilike stanovnici su sa zebnjom očekivali, da grad zalposjedne vojska, jer su s pouzdanjem računali na njezinu zaštitu. Ova se muda bolno razočarala jer su vojnički odjeli bili kolOvodje pOgromske bujice, a najgori elementi gra-

d* radosno sa ih nasljedovali. Imetak, ieiMiifiOa i® židovskih stanova na cestu, otimali sa gradjani, pa i djeca, koja sa vodila konake od ulice do ulice i pokazivali i im Židove... To je žalostan vidik sa ćuđoredje mladačkog elementa u skoToj budućnosti. »Židovi su samo opljačkam... Nijedan nije usmrćen .. To Ja istina, ali to je samo jedan izgovor, koji jsaaiva na paredjivamje s mračnim danima iffošlosti i dogadjßjima, koji se &e će i ne smiju vratiti. Izmedju tajaca, koje su uzeli boljševici na svome uzmaku, a čija je sudbina crna i mračna, bilo je mnogo Židova. Cijelo pučanstvo Pod tave sna, što sn najblagotvomiji predstavnici židovskog pučanstva imali da propate, kad su ih slali u unutrašnjost zemlje na težak posao. Tri deseti njih, noseći na svojim tjjelesima znakove odvratnog mučenja, primljeni su u bolnicu u takovom tužnom stanju, te je to potaklo jednoga od boljševičkih predsfcajvniika u vodstvu, da je u svoj izvještaj stavio ovu rečenicu: »Smrt huljama, koje su obeščastile boljševičke vlasti Ovakovim okrutno-

•2IDOT« (HAJHUDI)

BROJ 37