Жидов

ŽIDOV

-ZID 0 VST\A

Političko priznaje židovske narodnosti.

U obmaaloženju k Osnovi česke vlade za zakon, kojim se u-vađa uetavna ispirava, kaže se: Šesto polavlje: Ustamove 6. poglavlja uSitavne lspraive jefiu provedba unutar držaive onih obveza, koje su intemacijonalno nal ožeine našoj republici. Od nabrajanja narodnih minoiriteta u ustavnoj isjxravi odustalo se. UpO’zoravn ye samo na to, da se 2idovi eesko-slovačke republike nemogu siliti, da se kod brojamja pučdnstva. izibora i drugih pofitiekjh i zvaničnih akata kao ni u pogledu kultumiih i eocijaJnih inStitucija nja▼edenih u in ternac i j oma 1 nOm minOriteitskom ugOvoru (uzg'oj, vTšenje ireligije, socijalna skrb) izjatrljuju za drugu etnički nacijonalnu manjinu nego li za židovsku, bez obzira na to, fcoji im je jezik saobraćajni. Spoftmaja. da Židori imadlu pra-ro, da se •anai odrede, nije ni u Židoru stara. IX) potpuuie svijesti- djelujući u moralnom pogledu kato oelobođenje od nevidljivih, ald to jačih spona, koje su uzrokovale etničku bezindividualnost židovstva, došla je do »poznaje tek mladom židovstvu općenito po političkom cijonizmu. Usred raita ove eu maralne enengije oko siamoodređenja uzavrele u slobodnjačkim duhovima svih nar ođa j grupa oovječsinstya do katastrofalne ekaplOzije po stari silnički pOređak EvrOpe ) ix»tale su možda najjačom velevlasti. koja i e za aad bar kao princip Sebfi izvojštila i nteTnacijonalnu i interteritorijalnu ix>bjedu. Cijotdflžam je učinio, te se pri itome više prosto nije smjelo zfolboraiviti na židovski oaffod, kojj je tako zaidPbio regbi međunarodno priznanje svojih unutrašnjih zaht]«va. Dojlako mi smo osječali, da smo tolerirani. Toleoiancija nije jednakopdahmost, n ®go negacijai jedniaikopra-rnosii. Ona je niogta da zadcvolji gencraciju, tek izašlu iz zidina geta, Opojenu več time- što liair vidnije zatvoremia. AIS jeđnakopraivuost 9318 toji se u priznianju indiridualiuasti, bez »cjen« napuštanja sppstvenib etniičkd-ćudiorednih vrednota, kako s« ođ Židova tražilo i n zaostelim grupeima još uvijek traid, gdje •® o* mogoš« još uzvinuti do atajalište jed■sk« vcijednoati plemeneki raziičitih *ku-

poviai, pa jednu brOjčano slabu etnioku manjinu misle dostatno slobodloumno tretirati time. što jioj daju prOejačku milostinju jedlnie tolerancije do Opoziva. klako su to i ako u bezohzjr.uijoj, ali zato bar iskrcnoj formi činili svjetovni i crkveni mag-nati do u Sredinu 19. vijeka. U ovom emo Ustu već istakli u i>ovodu tretiramja u®ovoira o ziašttiti nao'ijskih minOriteta da vrijednost tih internacijontiluih Iraiktata ne može biti velika, dogOd države budu osjećale, da je to obveza, koja im je nameibnuta. Iskustvo je to potvidilo. Pojedine se države otimiju toj obvezi i tnalže knifove, kako bi jie obišle i izigraile. Ova obveza može da bude trajiia tek onirn časom. kad široikog’nidnost, motraluokulturna spoznaja naro jude ha tolikom stupnjn, te ta obveza bude proizašlia iz oavječanskog nenametnutog impmiativa. Kad ee bude spoznalo, da jo čovjeka i slobodnjačkog naroda nedostojno, ako se u sebi ne nuože otresti nagona za gospodovanjem, za namitanjem gOspodovne volje. Dcklegod bude »pOznaivanje razlikosti .između plemCna i naroda značllo etvaranje opreka do mTžnje; doklegod Se ne spozna, dai je u to] razlikosti jedan blagoslov wd etski i esteteki napredak eivilizacije. I mi smo ovdje u našemu kraljevstvu tražili ono, što je česki narod Žiđovima bez epoljašnje prisile, bez ikakva protesta protiv nametnintih obveza evo priznato. Ni mi nijesmio tražili od spoljašnje vlasti, da pod silu prinufca sve Žid Ove u nacijsko ujedinjenje. Previše shvaćiamo našu nacijsku stvan- moiriainoan, a da bismo željeli dekretiranu spoljašnju prisilu u pravcu, da se okuj>e u naše nedove oni.koji toga ne će; tražimo moralnn zajednicu, a to ee reći itakovu, kojia je saizdana na osjećas nju šlobode aamoodredbe svakoga pojedinca. Od spoljiašnjih faktora mii smo tražili i tražimo samo mOgućnosti. Oćekivali smo iakreno čovječko, slobodnjaćko priznanje autodeterminaci.je, saanoodredbe. Što je Ceska, što je Litva, a u izvjesnoj mjen i Njemaoka od Svoje pdbude dala svojim Židovima, o tome u nafe još našta i ne sriće. Mi znamo, da su narjboljd dnhovi naroda. u kome živimo po svtojoj unul* ašnjoj, čorjeoki ćudorednoj nuždi uz prifodne naše aabtjeve. Ali naši političari, oni, te uzeše kotrmilo đržatvnog udesa u svoje mke, bllo zvani ili nezvani, nijesu do-

spjeli do spoznanja. kojia vOde česke držsvnike. Oovjeka se doima bolno, kad ušćita u nas pnfbliicstičke izjave, koje odaju ne saimo potpuno nepoimanje tih taiko prirodnih ziahtjeva, nego na njih reagnju grožnjiom, kaio da hoće da kažu; »otkle vam ta pneuzetnost te ee usudjujete zabtjevati, u mjeato da ete sretni, dai vas se tolerira, da Se o vama što manje govori, pa i vi treba da o sebi što manje govorite. Ne izMafehte sa ;zaht jevima, jer bi ste mogti izažvati nešto, što bi vani' bilo neugod,no. Slušajte starije među vama, vi nesmoiTeni mladi Židovi, koji ne znate što činitc;* Nije li to navješitaij toleriancije na otkaz; nije li dokaz radinientalnosti moa'alnog razvitka sllolbodnjaičkog shvatEtaja; nije li atavizam predratnog i ratnog nacijgkog imperijalizma, nije li mrak, koji još nije dočehao evitanjal I opet ne m'is'limo kriviti diruge, ili bar ne samo druge. Što je naše židovstvo učinilo, eda eebi iznudi respekt? S pnavOm se poziva u nas na naše starije X>ametne izrtaelite, koji su uvjereni, da plašeći se evoje sjenke n« Doista sn u nas saimo mladi oni, u kojib je bezuvjetnost saanooSvještenja; dć&ako ne m'laidi tek po godiinam'a!, već po unutilašnjoj ■orijentaoiji; mladi po tomu, što im je uspjelo u sebi prevladati helotizaim gcta, Ova se mliadost sve to više širi; ona dOvodi do ćudorednog izbavljanja našeg žildovstva; ona će morati dovesti do našega priznanja u dnhu Maearj'kove Cesko-slovačke. Masaryk i Židovi

Od EmanueJa Kadla,

Masaryk je češće našao prilike. da pMktičrbo i teoretski zauzme stajalište preraa žiđiov'3kom pitatnju. Njegova pobožmia i priprosta mati uzgajiala je u njemu oldvnaltnost pre l ' / ra9 i vjeru u ritualno umoTfttvO, i rvi pul imao je prilike kao gimnazista, da ovbiljno svati židoveko pditetnje. Za jednOga izleta zatekoše drugovi jednogo židovskoga aaiučeuika, gdje skro-

*) Niko uije tako zvan da raspravi te«iu »Masaryk i Židovi«, kao što u realizmu i u enizbijamju amtisemdtizma uajvjerniji učenik MaSarykor nniveraitelski profesor Emainuel B a d 1, koji je Oraj člainaik pisaO sa hroj od 5. marta cijonističikog tjeihiika >Selbstwehr« u Pragu.

GOD. IV.

UPRATA I UREDNIŠTVOs ZAOREB. R.ICA BROJ 31 111. KAT. —• RUKOPMI SE NE VRAĆAJU. • »MMMMMMM tOMMI*

22. marta 1920. ZAGREB 3. nisana 5680.

j PRETPLATA s OODIŠNJE K 6«‘—, POLUOOD. K 30-—, ČCTVRTOO § ........ K 15’— POJEDINI 8R.2 K.*— IZLAZI TRI PUT MiESCĆitO.—■•

BROJ 6. i 7.