Жидов

ŽIDOV

qifl9BZ^PlTW\-ZIDO\/STV\

Teodor Herzl

Danas tek više no ikad dok je živio stoji pred nama lik Teodora Herzla monumentalan i nadasve živ u stvaranju. Jer ono, što se evo obistinjuje, to su misli Teodora Herzla, to je njegov plan, koji je uspio, jer je njegova logičnost bila nošena oplemenjenom eruptivnosti čuvstava, potiskivanih i iznakaženih u spoljašnjem bivanju jednoga ispaćenoga naroda, za koje je trebao da dodje jedan iskupitelj, koji će da iznese pred svijet unutrašnju ljepotu bola i vječne čežnje i blaćenog ponosa u duši neslomljenog Ahasvera, e da ih obrati u stvaralačke energije time što narodu stavlja cilj budućnosti u pozitivnoj iormi, dajući time mističko-religijskom mesijanstvu određenu ravnu liniju u političkoj koncepciji, u kojoj ipak živi sva mistička religijoznost vjerovanja u proroštva naših profeta i pjesnika. Baš to pitanje učinilo je, da se njegov cijonizam susretao skeptički. Realni ljudi, oportuniste i utilitarci nijesu mogli da slijede ljeta, za koji je doista trebalo jako vjerovanje i sposobnosti, da se otkineš* sa tvrde zemlje malko u oblake, e da še istrgneš iz vreve svakidašnjosti u višu realnost budućnosti. Herzl, koji će u istoriji svoga naroda što dalje to više bivati herojem, nasmogao jg svu potrebnu vjeru u obnovnu snagu svoga naroda, a narod je osjećao, kako mu od toga čovjeka, koji je stajao do tad izvan židovstva, dolazi izbavljenje svih najžidovskijih i najčovječkijih energija, koje su dotad mirovale, u energije stvaranja. 1 za to, kad se spomene Teodor Herzl, nama se čini kao da sa pozornice istorijskog bivanja našega naroda iščezavaju u pozadinu sve druge ličnosti, pa i one, koje su baštinu Teodora Herzla dovele do diplomatskoga ostvarenja. Tek vidimo sprijeda na visokoj tribini njegov duševni •lik i njegovu kraljevsku pojavu, a kao saradnike njegove cijeli narod, ispred kojega iskaču u prve redove oni, u čijim očima neslomljen gori triumfalni zanos, što ga je veliki vodja upalio. I svi ti osjećaju bql, kad se spomenu da taj čovjek, koji ima pravo, da *ga se nazove velikanom. Počiva u jednome uzanome grobu s jednim teškim crnim kamenom na njemu. Toliko je narodova života bilo u onome, čime nas je budio, ispravljao kičmu i upravljao vedre, opojene i sjajuće oči u jedan visoki bć samo stvarni već i ćudoredno

savršeni cilj; toliko se reflektira i živi i danomice jača i raste u nama sve ono, u čemu je sastojao kraljevski divni život cijonističkoga vodje: da mi ne možemo drugčije nego da osjećamo, kako u nama živi i živi sve više plastičkom snagom na dohvat našim oduhovljenim ćutijjma pojava Herzlova, kako je gledasmo na mostu na Rajni u Baselu za prvoga kongresa, gdje iz njegove kraljevske glave duboke' oči gledaju proročki-vizijonarno u buduć,nost, u koju će i on s narodom za vječnost da uđe, kao što je nekad ušao u vječnost naroda, u narodovu obećanu zemlju, prvi narodni vođa Mojsija, i ako mu noga nije prekoračila granice zemlje, u kojoj masa robova postade opet narodom slobodnih seljaka i pastira. Kad “je ono u židovske kuće dospjela vijest iz San Rema, koliko li ih je bilo, kojima je bol natjerala u najvećem zanosu sreće suzu na oko, što Teodor Herzl nije doživio toga časa, što ga je on pripravio. Danas mi možemo da spoznamo svu veličinu njegova jasnoga gledanja n budućnost. Bilo je momenata malodušnosti u cfjonističkom pokretu, kad se sve očekivalo samo od sitnoga rađa i prigovaralo diplomatskim akcijama Teodora Herzla. Danas kad evo stigosmo na prag domaje, spoznajemo, da je sve to pripremio on; i pionirsku požrtvovnost onih, koji su stvarali židovske oaze u pustoši židovske Palestine, oaze židovskih sela i židovske kulture i diplomatsku požrtvovnost Weizmanna i Sokolova, koji su mukom doprli do prve oaze Balfourove deklaracije, nizali oko nje kao oazu do oaze zvanične izjave pristajanja kulturnoga svijeta, državnika, vodja proletarijata, spisatelja, naučenjaka i svećenika, dok ne Pospješe u Parizu pred konferenciju mira i konačno u San Remu do vrhovnoga vijeća, koje je zadovoljilo zahtjeve židovskoga naroda. I nama ne samo da se čini već i opet gledamo četvrt vijeka unaprijed i vidimo bivanje i nastajanje i ostvarenje Herzlova cijonističkog romana. I kako je slobodoumnik Herzl oko sebe okupio ljude patrijarhalno najstrože religijske i ljude bez konfesijske vjere u jednome univerzalnome vjerovanju naroda, tako će to i da ostane. Ne u jednom sladjanom skladu, u kome bi zadrijemale opreke duhova, već tako, da će pored svih sukoba duhova sintetska jedna duša lebčtiti nad narodom i spuštati se na borbene

duhove njegove ne dajući nikad više, da doživimo duševno rasulo, duševnu dijasporu, duševno umiranje. Jer mi smo aktivirani u obnovi svoga života tako, da je sva naša težnja upravljena na stvaranje i preporadjanje svih naših najčišćih vrednota iz prošlosti preko sadašnjosti u budućnpst, iz zanosnog orijenta praotaca preko tužnog okcidenta •otaca opet k harmonijskom ćudoredno žarkom orijentu unućadi. Tako ćemo mi da gradimo mostove, prometne puteve izmedju dva svijeta, mostove, preko kojih, koliko do nas stoji, nikad ne će smjeti da koraca noga osvajalaca mačem, ni sa zapada na Istok ni s Istoka na Zapad, već četa mironosaca u ime opće čovječnosti, kako ju je obrekao Isaija. I na putu preko toga mosta jednoga će dana kretati svečana povorka jednoga ponosnoga naroda. Lepršat će zastave i psalmi u dušama. I lepršat će jedan duh nad svima. Bit će to onda, kad se, živ u svakome srcu, na plećima naroda bude prenašao Teodor Herzl u zemlju praotaca. Ondje će ga dočekati vječna zelen maslinove šume, gdje ćemo mu kosti smjestiti na vječni pokoj, koji ne će mutiti nikoji glas mržnje iz nizina i kala evropske kulturne rulje. Onamo će u časovima, kad žude za mirom, dolaziti nakon borbi sa zemljom i s ljudima pijoniri naroda, pa kad lahor bude pjevao pjesmu šume u maslinovim krošnjama, na duše će im se spuštati melem čiste harmonije, koja spaja ideju sa zbiljom,' san Teodora Herzla sa zbiljnošću zemlje, nas je dovela njegova zanosna, veličajna, neumrla sanja.

Glavar uprave Palestine o svojoj politici

Dinr-J, koji je 15- fana priredila oijoniStička organizacija Sir Hsrbert Samuelu u Empress Rooiub u Ikondonu a povodu njegova imenovanja glavarom uprave (high commissioner) za Palestinu, jedan je od velikih dogadjaja u analima ne sačmo englekoge, nego i cijeloga židovstva- Ondje je sjedio, uz počasnu trpezu, braj veflikog rabina londonskog i hahaoribaaija jertmaSimskog rabi Meira episkop jeruzalemski sa zlatnim krstom; bili su ondje vojnici, koji su učestvovali u ratovanju n Palestini, poimence pukovnik Pat te r-

god IV*

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZACiRKb. U.iCA BROJ 3! 1(1. KAT. RL'KOFI'jJ SE Nt .VJtACAIL'. ...-"..»....MM«.-.

ZflGßt.3 2. srpnja 1920. 16. turnusa 5680

PRETPLATA « GODIŠTE K W—, POLUOOD. K 30-—, ČETVRTO« K 15-—POJEDINI 8R.2 lO IZLAZI TRI PUT MJESEČNO.——

BROJ 16.