Жидов

Odgoj jevrejskog djeteta

S.— Hoću da govorim o onoj jevrejskoj, djeci u ovim zemljama, koja još polaze osnovnu školu. Hodu da prikažem okolinu, u kojoj se ova djeca nalaze, kakove jevrejske i općenite vrednote im pružaju škola i roditelji, a šio bi trebalo da im se pruži, te bi postala Jeneji i ljudi. U većim gradovima u zcml;,' ima jevrejskih osnovnih škola, koje polazi veliki dio jevrejske djece. Tri razloga nukaju jevrejske roditelje, da šalju svoju djecu u jevrejske škole Kod jednog dijela utječu religiozni motivi. Subotom nema školske obuke, dijete u*n ma liti i prevoditi neke molitve i nek i mjesta iz biblije. Drugi se dio roditelja sjeća svoje, vlastite mladosti, svog polaska jevrejske škole, pa žele da njihova djeca idu u takovu školu. Škodit ne će, ako dijete nauči jevrejski čitati. Treći dio roditelja navodi jedan drugi razlog. U ostalim pučkim školama mora dijete već u tako rano doba da trpi radi svog jevrejstva. Kako često spočitavaju školski drugovi djetetu jevrejstvo! Neka dijete bude poštedjeno od toga bar u mladim godinama, tako misle roditelji. U životu će im se i onako prečesto prigovarati da su Jevreji. I tako se odluče roditelji, da pošalju dijete u jevrejsku školu. Koliko s jedne strane priječi ortodoksizam slobodni razvoj jevrejstva, u jednom smjeru djeluje povoljno. On uzdržaje jevrejske običaje i forme u okolini, kojoj nedostaje sve što je jevrejsko. Ne mislim one oslabljene običaje i obrede, kojih se drži konfesionalno jevrejstvo, i koji su izgubili svoj iskonski jevrejski sadržaj premnogim kompromisima i prilagodjivanjima. U našoj ortodoksiji uzdržao se još djelomice život kao u istočnom jevrejstvu, gdje dijete živi u posebnoj atmosferi. Tamo se drže blagdani, ali ne samo zato, da dijete toga dana ne ide u

školu i da ide prije podne u hram. Blagdan je prava svetkovina, slava. Dijete ne zna samo da priča o značenju blagdana, nego ono ga doživljava. Ortodoksni roditelji pokazuju i razumijevanja za jevrejski odgoj, ako im se isfumači, da ne će oslabiti religiozna čuvstva djeteta radi jevrejskog svjetovnog obrazovanja. Dalje da »apikorsut« nije posljedica jevrejske obrazovanosti, već da ima uzroka često u kasnijem milje-u, ili u krivo shvaćenom religioznom odgoju sa strane roditelja. Dok ortodoksni roditelji pružaju svojoj djeci kod kuće u porodici posebne jevrejske vrednote, ostale kategorije roditelja, što šalju djecu u jevrejsku školu, ne pružaju im unutar porodice velikim dijelom nikakve jevrejske vrednote, jer takovih uopće nemaju. A ako dijete primi u školi jevrejskih vrednota, onda misle oni, da se mora to podnijeti. Ta dijete će te stvari poprimati samo 4 godine. U višim školama ima tek jedanput na tjedan vjersku obuku, pa ne će dijete više biti tako opterećeno. Medjutim, time što uopće šalju djecu u jevrejsku školu, priznavaju oni jevrejstvo (i njegovu budućnost). Jer dijete dnevno sjedi zajedno s drugom jevrejskom djecom i upoznaje jevrejsku prošlost. Jevrej mora da se bori za čitavog života za svoje jevrejstvo. Kad već roditelji priznavaju jevrejstvo, zašto se onda protivljuju tome, da se djetetu dadnu sredstva za tu borbu? Sredstva su takova da dijete ne upoznaje slučajem sve što su Jevreji stvorili za jevrejstvo, nego da to sve nauči. Dijete se mora ustaliti time, da upozna jevrejska djela, da mu se predoči njegova veza sa svim ostalim po svijetu raštrkanim Jevrejima, da nauči jevrejski govoriti i čitati, i da stupi u kontakt sa starom i sad nanovo uskrslom jevrejskom kulturom. Roditelji, koji su jevrejski nacijonalci, ne pružaju u svom domu djeci jevrejskih vrednota, ali pokazuju interesa ža jevrejski razvoj djeteta.

Jevrejska je škola konfesionalna, ona uzima obzira na religiozna čuvstva djece, ona ih uči jevrejska pismena, nekoliko molitava i prevode nekih tekstova biblije. Često se dešava u tim škola : ma da se dijete uči pustim praznim religioznim formama. Nalazi li dijete ove forme i u porodici, onda mu se pričinjaju sasvim naravnima. Ali ako dijete gleda dnevno, kako mu roditelji ne mare za te forme, pače ih preziru ili im še rugaju, onda takav odgoj bezuvjetno jako demoralizira. Nije dobro da dijete gleda praznu spoljašnju formu, već jezgru koju pokriva ova forma, sadržaj jevrejskih običaja, duševnost jevrejskih obreda, a vršenje forma treba prepustiti roditeljskoj kući. Nekada je bio cilj da se' djetetu u jevr. osnovnoj školi i kasnije u višoj školi, pruža biblija. Koliko smo se već udaljili od ovog cilja i šta je preostalo od tih nastojanja? Uči se nekoliko mjesta iz biblije napamet i zaboravi ih se opet poslije nekog vremena. Kao jedina uspomena ostaje u pameti »dosadan« sat, u kojemu su se ti stihovi učili. Cilj upoznati dijete s biblijom, može i mora se postići. Ali primerno je poznavanje jevrejskog jezika. Dijete mora da umije govoriti jevrejski, onda će mu i čitanje biblije postati veseljem. I upravo u jevrejskoj osnovnoj školi mora da se tomu postavi temelj. Poduka jevrejskog jezika treba da se prihvati tako intenzivno, da dijete poslije tri godine, t. j. u IV. razredu, može čitati samostalno bibliju. Treba hebraizirati sve što je moguće, naročite gombanje i pjevanje. Dosad sam govorio samo o onoj djeci, koja posjećuju jevrejsku pučk'u ško-, lu. Veliki broj djece polazi javne škole, te prima posebnu vjersku obuku. Školski zakon nalaže roditeljima da šalju djecu na ove satove. Pa i ovaj mali broj satova se osjeća kao teret. Roditelji ne misle na to, da djeci treba jevrejskog odgoja, niti da će dijete kasnije, lišeno svih jevrejskih vrednota, podleći u borbi sa okolinom i da će se u većini sluča-

Gustav Seidemann

Gustav Seidemann pripadao je kao mladić u Wienu onome krugu intelektu alaca, koji su se okupljali oko Pereza Smolenskoga. U tom krugu društva »Kadime« bili su, uz druge viđene članove, Natan Birnbaurn, Schnirer; oni su, dugo prije Herzlova cijonizma, gajili narodnu ideju u židovstvu u cilju njegove autoemancipacije. Kad se pojavio Teo dor Herzl ne znajući, hoće li se Židovi odazvati njegovim planovima ili će oni ostati samo literatura, iz koje ne će proizaći čin ta što je on tad još znao o nacijskom gibanju u Židovstvu, što o Hessu, Pinskerp, Ahad Haamu, hoveveC’ijonJ ovaj ga je krug podigao na svoj štit, iz njega je krenula akcija, da zavlada duhovima židovstva cijeloga svijeta. Gustav Seidemann pozdravio je pojavu Herziovu zanosom, koji ne viče, jer zalazi u dno duše; taj je zanos ostao ne smanjen i dubok u njemu i preko Herziova groba. Dragocjeni čovjek Gustav Seidemann međuto je i osi jedio: njego-

vim životom sudbina se kruto poigrala; sin mu mlad umrije; živući u sitnoj sredini, a s dušom, koja je toliko obu hvatala, što je veliko i čisto i visoko, i njegov život bilo je jedno postojano ranje; bio je sam sred mnogih, kojima je davao od svoje toplote, da prima za uzvrat neprijatnost i nerazumijevanje, a na kraju i nisko napadaje zaslijepljena šovenstva on, koji je potpun čovjek i potpun Židov, slaba tijela, ali velik i čedan dušom davao za vrijeme rata od svoje ljubavi smiono interniranom Srbinu taocu u Prijedoru. Da, dragocjeni je taj čovjek osijedio; duboke mu se boli zasjekoše u dušu. Ali zanos ostade isti: to nisu plamovi, što bukte na očigled svijeta, to su oltarski ognjevi u svetištu. S njima je Gustav Seidemann došao ovamo k nama, »Stranac« među stranima. Dok jednog dana nije cijonizam dopro do nas ovdje; došla je mladež, s ozbiljnošću jednoga Johanana Thaua, s plamovima, koji se tek jučer zapalile. Od toga časa Gustav Seidemann je u nas našao svoje kolo. Otkako u nas postoji cijonizam, Seidemann je /

vezan s njegovim razvitkom. On je u vodstvu cijonističkog Saveza Jugoslavije bez prekida; ali o tome »zvaničnom« položaju ne ću da govorim. On nije bio jedan od vodja; prošireni krug današnjih cijonista malo i zna o njemu. Ali onima, koji su u nas ovdje gajili cijonizam, kad je još bio svojina maloga broja ljudi, on je nadasve dragocjen. Volim da opetujem riječ »drago cjen« o njemu. Mislim da najbo-' lje obilježuje, njegovu ličnost i naš odnos prema njoj. Nabrajati, što je sve uradio za stvar: njegovo pisanje u negdašnjoj »Židovskoj Smotri«, njegovo tiho umno učestvovanje u konferencijama i vijećima, njegov na oko sitni rad za naše fondove, njegova očinski prijateljska pisma nama mlađima, kojima nas je savjetovao, bodrio i pri je svega razvedrivao svojom dobrom 'toplom ljubavi, njegovo čisto ogorčavanje nad bolesnim baštinama, felonijama sve to još ne iscrpljuje njegovog značenja za nas, za cijonistički pokret u Jugoslaviji. Ni to, da je omladinu da' rovao knjigama, koje je odabirao nje-

2

.ŽIDOV« (HAJHUDI)

BROJ 17.