Жидов

ponos, i osjećaj časti, naučio se, da ljubi ruku, koja ga bije. »Ako nas bace iz kuće. koju smq mi sagradili, tražimo ponizno milost, a ne uspije li nam da umekšamo srce naših progonitelja, tad idemo dalje i tražimo drugi egzil!« Narod, koji je u progonstvu, te se izmiruje s progon stvom, sam je kriv svojoj nesreći i mora da živi život poniženja, kopi je gori od propasti. A židovski narod nije mogao nestati. Nije pored svih progona isčeznuo sa lica zemlje. »Odje jc smrtno orudie, koje bi dalo milosrdni udarac udovima židovskoga organizma, koji su raštrkani po cijelom svijetu!« tako bolno uskliče Pinsker u spoznaji: »Ne možemo, da umremo .... Ali i živjeti ne možemo .. .« Iz ovoga ćor-sokaka mora da se nadje izlaz. Židovstvo ne može da potone u svoju okolinu i zato mora dalje živjeti, živjeti kao narod. Zato mu u prvom redu treba samosvijesti i pouzdanja u samoga sebe. S toga se Pinsker obraća opomenom na židovsku zajednicu, da ona spozna svoj položaj, pa da napregne sve svoje snage, c bi se obnovila. A kako sebi Pinsker zamišlja ovu obnovu, iznio je u svojem djelu »Autoemancipacija«. Jevrejski narod, razlaže Pinsker, ne može i ne smije ostati u galutu. jer to nije samo njegova nesreća, uzrok svih njegovih patnja, već jc upravo zločin, počinjen na samomu narodu. Mota da nadjemo komad zemlje, azil, na kojemu će

mo se skupiti kao narod, da ondje izgradimo svoju samostalnost. Sami sebi moramo pomoći; »Sto mi tražimo nije ;x glavnome ništa novo, i nije ništa, što bi za ikoga značMo opasnost, umjesto mnogih azila, koje smo s davnine naučen; da potražimo, hoćemo da imademo odsad samo jedan azil, a njegov opstanak mora biti medjunarodno-pravno osiguran«. I u tome leži velika misao Pinskero' ve »Autoemancipacije«. Već su mnogi prije Pinskera naučali narodni cijonizam i pobudili i nijetili ljubav židovstva prema Erec Jisraelu, no nijedan se nije prije stavio na političko stajalište, nije bazirao osnutak »azila« na medjunarodn'>pravnoj priznaji, koja će nam zajamčiti bezbjednost i omogućiti nam, da se slobodno razvijemo u zemlji. Ista;«. Pmskcr u svomu djelu ne govori izričito o Palestini, već o »jednoj zemlji«, aii on je vrh. dobro znao i sam osjetio, da ta zemlja može da bude samo Erec Jbiviel, jer ja židovski narod o nju vezan s oliko ljubavi i pijetesa, da druga zemlja ne dolazi u obzir. Pinsker je izradio :-;čan program. kako će židovski narod postići po njemu postavljeni cilj. Prije s ’ ;ga treba židovstvo organizaciju, s toga treba sa zvati »narodni kongres«, koji će n:.m dati nužno jedinstvo, što nam nedostaje. Narod mora da očituje svoju odluku, mora da manifestuje svoju volju, da želi obnovu svoje domovine, da je pripiavan doprinijeti svaku žrtvu, koju traž 5 ovo ve-

liko djelo. Za provođenje ovoga .'el.kog djela trebat će veliki »narodni zajam«, koji mora da namakne židovstvo cijeloga svijeta. Za ovo veliko djelo traži se jedno jedna velika žrtva i mi toliko puta doprinosimo znatne svote, da pružamo časovitu pomoć nastradalim, i da svagda viđamo rane, koje nam u tolikom broju zadavaju. To su eto ideje, koje razvija Pinsker. Usporedimo li te misli s kasnijim djelom Herzla, sa »Judenstaatom«, ćemo veliku sličnost, premda Herzl nije poznavao Pinskerovu »Autoemancipaciju«, Ideja političkog cijonizma, kdko ju je Herzl formulirao, našla je većeg odziva od Pinskerovog apela na židovski narod. Pinsker vidio je još prve rezultate svoga nastojanja, osnutak židovskih kolonija po Hoyeve Cijonu u Palestini. No kolonizarad Hoveve Cijona, kolikogod ga cijenimo, ipak je napuštanje političkog momenta, koji je imao donijeti i koji nam je konačno donio javno-pravno osiguranu domaju u Frec Jisraelu. Kraj svega toga ipak znamo: da nije bilo Pinskera i rada Hoveve Cijona, ne bi Herzl našao tako oduševljen odziv u istočnomu židovstvu. I zato židovski narod treba da slavi obljetnicu dana rodjenja najpontvsni-t jeg Židova svoga vremena, dra. Leona Pinskera.

Izvještaj o Saveznom Vijeću u Sarajevu

Nedje ja, dne 25. decembra 1921. Prije podne.

U \OVi sali otvara predsjednik S. C. J. dr. Hugo Spitzer Savezno Vijeće ovim govorom: Sestre i braćo, svima Vam, koji ste ne mareći za teškoće putovanja u ovo zimsko doba iz dalekih krajeva pohrlili ovamo u tu najčvršću kulu naše narodne svijesti, i Vama, koji ste nas toli lijepo dočekali, svim Vama dozivam srdačan i radostan Šalom 1 Da ste mi zdravo i dobro došli, da Vam je rad sretan i uspješan, da i ovaj zbor bude odraz naše jednodušnosti, naše sloge u shvatanju naših ciljeva, naše beskrajne požrtvovnosti u davanju sredstava, da se ti ciljevi i postignu. Tom vrućom željom otvaram ovogodišnje zasijedanje saveznoga vijeća cijonista mile nam Jugoslavije. Mi možemo, da se razilazimo u mišljenju, kakovim ćemo putem da udarimo da postignemo svoj cilj, ali taj cilj sam mora da nam je jasan, neosporen i jedinstven, mora da svima nama lebdi pred očima kao stalna i nepomična tačka, a taj je cilj izražen u programu bazelskoga kongresa. Da taj cilj postignemo, ne smije da nam bude nikoji rad pretegotan, nikoja žrtva prevelika, a da i Vi svi tako shvaćate dužnosti, koje izviru iz svijesnoga pripadništva cijonizmu, za to mi jamči veliki broj, u kojem ste se našem pozivu odazvali. Sestre i braćo! Mi otpočimamo svoj rad u znaku veličajne slave Makabejaca, proslave one šačice velikana naših, koji su oduševljenjem svojim i ustrajnošću svojom počinili čudesa, izvojstili sjajnu pobjedu nad ogromnom premoći svojih dušmana. Neka sjaj svjećica, koje se u spomen te pobjede pale, prodre u srca svih nas i svih Židova, neka ih zagrije uspomenom na naša junaštva i požrtvovanja punu povijest, ali neka u nama učvrsti i pouzdanje u sve ono, što oduševljenje za pravednu stvar i ustrajnost u prosljedjivanju cilja može da izvrši. U Vaše oduševljenje ne sumnjam, u Vašu ustrajnost se uzdam, još treba da mi zasvjedočile svoju požrtvovnost, na koju se sada jače apeluje, no ikad. I opet Vas sjećam Nordauove riječi, da se vjerovati može tek u ono oduševjcnje, koje se duboko maše u svoj džep. Iz obilja materijala, koji po glasu saopćenoga Vam dnevnoga reda pred Vas iznosimo, Vi ćete imati i prilike, da se obavijestite o stanju cionističkoga pokreta, o svim važnim dogođajima od zadnjega našega zasijedanja ovamo, o našim uspjesima i neuspjesima, a moći ćete da vršite kritiku o radu onih lica, kojima ste prije

godinu dana povjerili upravu Saveza a koja danas povraćaju taj mandat u Vaše ruke. Svim ovim izvještajima ja ne ću da prejudiciram. Jedino dozvolite mi nekoliko riječi. Nakon duge silom prilika prouzročene stanke sastao se židovski narod cijeloga svijeta na XII. cijonisti&kom kongresu u Karlovim Varima. Oni, koji su mu lično pribivali, ali i mi svi ? koji smo morali da ostanemo kod kuće, napetim smo duhom slušali glasove koji su nam odanle dopirali, pratili smo tok kongresa, te najimpozantnije manifestacije životne snage, kojom cijonizam raspolaže. Na sve nas proizveo je kongres dojam, da je naša Egzekutiva prikazala pravu, nikakovim rumenilom neoličenu sliku našega pokreta, što smo postigli u prošlosti, a što imamo i čemu se imamo nadati, da ćemo postići u budućnosti. Još uvijek daleko smo od cilja, za koji smo nakon dana u San Remu da nam se približio na dohvat ruke, još su uvijek velike teškoće, s kojima se moramo boriti i koje moramo da svladamo, još je uvijek velik broj dušmana vanjskih i unutrašnjih, koji protiv nas ruju i rovare. Ali ništa nema Što bi nas moglo navesti, da klonemo duhom, da pobacamo koplje. Još uvijek stoji Balfourova deklaracija čvrsto kao klisura i prkosi svoj min irskoj raboti, koja se protiv nje poduzima. Ona jest i ostaje faros na moru, koji bremešnim mornarima svojom luči ne samo kazuje pravi put po uzburkanom moru, već im i ulije uvijek novo uzdanje i snagu, da krepko upru svoje ruke i ne puste kormilo i vesla svoje lađe. I mi još uvijek imamo potpuno ovlaštenje, da upremo svoje oči u laj svjetionik, da se pouzdamo, da će veliki narod engleski i htjeti i umjeti da iskupi što nam ga dade ispred njega Balfour. U tom pouzdanju laćajmo se rada i stvarajmo s njime čvrstu podlogu za našu saradnju u velikom djelu. Prije pako no što predjemo na rad, sjećajmo se srcima punim pieteta svih onih, koji su se od zadnjega našega sastanka ovamo po nepronicavoj volji Previšnjega prestavili u viječnost. (Skupština ustaje). U prvom redu spominjem viteškog heroja, kralja Osloboditelja Petra Karađorđevića, koji se prije pola godine preselio u bolji svijet. On, koji je cijeli svoj život proveo u borbi za ujedinjenje i oslobođenje svoga naroda, razumio je naše želje i naša nastojanja te je bio uvijek iskren i dobar prijatelj jevrejskog

4

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

BROJ I—3.