Жидов

ŽIDOV 1 D O VI

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Židovi u Vojvodini

Proces njihova nacijskoga afirmiranja. Pod krinkom spoljašnjega asimilatorstva Židovi’ su u Vojvodini oduvijek bili u suštini svoga bića tradicijonalno vjerni svome jevrejstvu. Ono još nije, kao u ognjištima asimi* lantstva, bilo u opasnosti da podlegne spoljašnjim uticajima, jer je pilo čvrsto usidreno, kao religijski osjećam) jevrejstvo, u dušama Jevroin. u Vojvodini. U njihovim je općinama. kao na tradicija, jevrejstvo imalo i unutrašnje vitalnosti i spoljašnje , otpornosTT Zato njihovo nacionalno budjenje nije imalo tek negativne uzroke, uzroke, koji bi tek s 'polja dali podstrek za samoobranu napadnutih. Za cijelo’ kad se prevratom prekinuše veze, koje su dosta površno i više pod uticajem krilatica nego li po unutrašnjoj nuždi proživljavanog jevrejstva vezivale Jevreje u bivšoj Madžarskoj. oni su jedan čas osjetili izvjesnu izolovanost, jer nijesu s mjesta imali neposredni dodir s ostalim Jevrejima naše države. Iz osjećaja te izolovanosti oni su i sami tražili, i radosno, čak sa žarom i zanosom, dočekivali vezivanje veza sa ostalim Jevrejima. Možda je na potonjima više no na vojvodjanskim Jevrejima bila krivnja, što ni organizatorna forma ni unutrašnja bitnost jevrejskog jedinstva s njima nije toliko učvršćena, koliko mi svi to ne samo želimo, već i spoznajemo kao prijeku nuždu. A ova neustaljenost veza uzajamnosti, pored zakona tromosti koji se i tu mora tek da prevlada, jest uzrokom, da vojvodjanski Židovi, težeći za nacijsko-političkom afirmacijom, idu svojim putevima, jedva potpomagani od ostalih Jevreja. I oni, i mi, osjećamo da taj nehotični -separatizam« djeluje kao zapreka svakoj snažnijoj akciji, naročito kod narodne manjine kaošto je židovska, koja nigdje u našoj državi nema prostorno snažne jezgre, koja bi po zakonu socijalne gravitacije privlačila razasute čestice. I tako ovamo od prevrata pored svih ideologija o nacijsko- pol i ličkoj organizaciji ni jesmo došli do nje. Nedostaje politički uzgoj, za kojim se naprežemo. »Apolitički atavizam« Jevreja, koji ima uzrok u zatvorenosti negdašnjeg geta jednako kao i u samozatajnom zanosu za varavu i krivo shvaćenu parolu o »jednakosti«, nije prevladan. Treba da smo iskreni prema sebi, kolikogodj je za svijesni dio naših Jevreja ova spoznaja bolna. Treba da sebi priznamo i to, da jedan dio naših Jevreja lako podleže bojazni od prijetnja s polja i voli ustrajati u onoj malo ka-1 mentalnosti, koia smatra iz

ropski shvaćenog opreza najboljim, da se drži načela: quieta non movere, ma da židovski pitanje nipošto nije »mirno«, nego je, i s polja i iznutra, i te kako u gibanju! Tuskoro je zvano pero*) upravilo poziv na vojvodjanske Židove : da se organizmu kao jevrejska stranka. Time je ovo pitanje stavljeno u gibanje, i mi se nadamo, da se ne će skinuti s dnevnoga reda. Red je da se i ostali Jevreji izjasne o tome. Mi ćemo to učiniti prije svega sa gledišta, jesu li u. dovoljnoj mjeri dane unutrašnje pretpostave za takovu organizaciju, drugim riječima, postoji li ona pripravnost duhova, koja zajamčuje takovoj organizaciji organsku, živu snagu. Koliko, kako u uvodu spomenusmo, držimo da' je tradicijonalno jevrejstvo čvrsto usidreno u Židova u Vojvodini, toliko ipak valja konstatovati. da je u njih svij e s n o nacijsko afirmiranje ojačalo tek u posljednjih nekoliko godina, najpače iza prevrata. Jedno nacijsko-politiko organizovanje njihovo nužno bi po tome bilo ekstenzivno, diktovano potrebom zaštite nacijske manjine prema nivelizatornim zahvatima države i društva, ali bez onih intenzivnih, pretpostava, koje postoje u zemljama sa velikim koncentrisanim židovskim masama, koje i prema vani živu svojim sopstvenim jevrejskim životom tako, da zaštita njihova kao nacijske manjine organski proizlazi iz njihove duševne osebujnosti jednako kao i iz društvene. Ove mase osjećaju potpuno jakost svoje židovske vezanosti, koja, u toj jačini, u vojvodjanskih Židova još ne postoji nego je tek u bivanju. To ne znači, da mi otklanjamo njihovo nacijsko- političko organizovanje. Mi smo uvjereni, da su vojvodjanski Židovi u većoj mjeri no drugdje doživjeli slom asimilatorstva, slom koji im je donio radost oslobodjenja iz. unutrašnjeg ropstva, pa da su stoga i potpuno svijesni nemogućnosti novih puteva k asimilaciji, koja bi mogla izazvati samo prezir. Po unutrašnjoj, apsolutnoj, nuždi oni imadu samo jedan put: da se raliiraju. Ako to izvjesna nežidovska publicistika ne će da uvidi, ona time dokumentira ono, što sama često prezirno naziva austrijskim mentalitetom, koji je gušio svako budjenje duševne autonomije t. zv. malih naroda, a naročito u Židovima vidio samo privjeske, o kojima bi mogla zavisiti prevaga na partijskim vagama. Časno je i dostojno od vojvođanskih Jevreja, da ih u eri, *) Dr. Julije Dohany u »Jiidisches Volksblatt« (Novi sad).

koja nosi signaturu oslobođenja nacija mrzi ovakova funkcija, koju su i predugo Jevreji morali da vrše. Ali mi smo mišljenja, da ova nacijskopolitička organizacija ne smije da bude primarna. Primarno ima da bude unutrašnje i intenzivno pripremanje i organizovanje onamošnjih Jevreja u cilju opće židovskog nacijskog osvještavanja, koje dovodi do solidarnosti svega židovstva u cilju izgrađivanja jedne pune jevrejske duševnosti jednako kao i u cilju saradnje u postizavanju onih nacijskih zadataka, koji nacijskoj cjelini, uz građenje narodne domaje., obezbjeđuju trajnost njezina opstanka. Ekstenzivnost nacijsko-političkog organizovanja kao primarne aktivnosti krije u sebi pogibao za intenzivnost u Vojvodini još jedva započete cijonističke akcije. Vodeći jevrejski muževi u Vojvodini, ne samo cijonistički, za cijelo spoznaju, da su dojakošnji uspjesi nacijsko-jevrejskog buđenja Jevreja « Vojvodini postignuti samo po cijonizmu i da su se samo po njemu mogli postići i samo se po njemu mogu intenzivirati i izgrađivati. Nije dakle cijonistička »tjesnogrudnost«, ako mi sa svoje strane hoćemo da naglasimo kao primarnu dužnost vodećih muževa Židova u Vojvodini krepku i što bržu organizatornu izgradnju cijonizma. Samo po njemu se, u nas, može ustaliti intenzivno nacijsko naziranje. A samo stvaranje jedne duboke nacijske orijentacije može da dade čvrstu, nekolebljivu osnovku za nacijsko opredjeljenje i u politici, koja je u velikoj mjeri stvar oportunosti, a oportunost lako poremećaje idejni pravac samih osnovnih načela, ako ona nijesu čvrsto usidrena u duhovima. I k tomu dolazi ono, što se ne može dosta često opetovati: Zadaci, koje u ovo sudbonosno doba ima da izvrši sav narod, a o kojima, više no o ičemu, zavisi trajna obnova i trajni opstanak naroda, ti zadaci kategorički iziskuju, da im se, prije svega i potpunim pređanjem svib najplemenitijih sila, predamo. Sve drugo mora da stupa pred tim zadacima u pozadinu. Palestinski mandat i ustav

IZJAVE WEIZMANNA. Povodom svoga boravka u Glasgovu govorio je prof. dr. Weiz ma nn na dvim skupštinama o palestinskom mandatu i ustavu, te je u glavnom rekao slijedeće; U zadnje vrijeme bave se i riječju i pismom prijatelji, a još više neprijatelji cijonizmom, što je dovelo do kontroverza izmedju obih tabora. U taboru cijonista nije nikada bilo u tom pitanju kontroverza. Više je no jednostavno pitanje, kad se veli, da su 2i-

GOD. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO : ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

Poštarina plaćena u gotovom.

ZAGREB, 24. februara 1922. 26. ševata 5682.

PRETPLATA ; GODIŠNJE K 120, POLUGOD. K 60, CETVRTGOD. K 30, POJEDINI BROJ K 4.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 10.