Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Proces ujedinjavanja i razlučivanja

O sposobnosti Židova za realno poimanje političkih pitanja često se sumnja, a ta je sumnja u velikoj mjeri osnovana. Imaju !i Židovi, općenito, ispravan stav prema velikome bivanju i internacijonalno osudnim faktima; prema sanremskom ugovoru, pitanju mandata, prema funkciji Palestine kao narodne domaje? Imaju Ii prema tome ispravno shvatanje o obimu i zamašaju svojili obaveza, koje ti već postojeći ili nastajni fakti nalažu? Prema tome svemu bistar odnos imadc tek nacijski. bolje reći cijonistički orijentirano židovstvo, a i onr> za sad više u ideološkome pogledu, a manje u svojem realno-političkome stavu, to će reći u pogledu me eda rada i političke, socijalne ekonomske akcije za ostvarenje tih ciljeva. Ostalo židovstvo pretežnim dijelom danas već emocijski usvaja i poima ovo veliko bivanje kao bivanje, koje se tiče svega židovstva, dakle i njega, ali izbjegava zauzimanje političkog stava prema tome bivanju, te ga posmatra još uvijek bilo s filantropskim naočarima, koje usitnjuju zamašnost tili- činjenica, bilo tako, kao da se stvar ne tiče njih samih neposredno, već kao ljudi, koji drugima treba da stvaraju mogućnosti opstanka. U pitanjima unutrašnje politike, to jest afirmacije kao etničke manjine unutar države, pojmovi su još neopredjeljeniji. Dok se instinktivno, a i svijesno, osjeća neodrživost dosadašnje zavisnosti 0 partijsko-političkim konjukturama, koja uzrokuje potpunu labilnost Židova kao skupnosti u njihovu učešću u unutrašnjoj politici, dok se spoznaje nedosiojnost, a 1 opasnost funkcije »jezičca na vagi«, toga neoportunog oportunizma židovstva, dotle apolitički uzgoj židovskih generacija, skrivljen ovisnošću »pod moraš« ne nasmaže odvažnosti za jasan i bistar politički odnos prema političkome trvenju i političkim berbama i trzavicama unutar države. (Ovdje govorimo samo o onima, koji nose »breme židovstva« s dostojanstvom). Imadc ga i opet samo nacijsko židovstvo: no i ono je sputano u političkoj aktivnosti novotom ove zadaće, I * na zapadu i drugim, spoljašnjim faktorima: konstitucijonalno spriječenom mogućnosti parlamentarlno-tpolitičke afirmacije, izbornim sistemima, koje samo kompaktnim grupama i masama daju mogućnost, da s izgledom na uspjeh ulaze u izbore. Ostaju im dakle u ograničenoj mjeri samo samoupravne jedinice. I tu nije samo nacijsko. već u opće sVijesno židovstvo, počelo iskorišćivati mogućnost sopstvene afirmacije.

Pa ipak: Koliko su ideologije, koliko su mozgovne orijentacije unutar židovstva razrožne, jasno se zamjećuje, da židovstvom struji nova čuvstvena đuševnost, koja üblažuje oprečnosti i odaje instinktivnu težnju za samoodržanjem, koja se hvata velikih medjunarodnih momenata u pogledu židovstva, činjenic as p o-l ja. Već prije rata, a osobito za vrijeme rata, porodila se misao o svežidovskomc kongresu, najpačc i najkonkretnije u Americi. U vezi je ona sa slobodnjačkim idejama, koje su proklamovalc pobjedničke države, a koje su našle najčišći idejni izražaj u VVilsonovim tačkama. Balfourova deklaracija dokaz je izvanrednoga shvatanja psihološkog momenta težnje židovstva za političkom i medjunarođnom pozitivnom solucijom židovskoga pitanja, koje je u isti mah i pitanje nežidovskih nacija. Ona je apelirala na latentnu volju cijeloga židovstva za sopstvenom afirmacijom, kojoj je trebalo dati poticaj s polja, da izbije elementarnom silom, kao što uvijek izbijaju zatomljeni osjećaji, kad za njih drugi nadje izražaj i daje im zvaničnu sankciju onih, u čijim je rukama realna vlast, da ih guši ili da im daje maha. A kad su bili predstavnici židovstva pozvani u Pariz pred vijeće velikih sila, njihove su tražbine potkrepljivali Židovi cijeloga svijeta; uz američko i englesko čak i itabjansko asimilovano židovstvo. Prešlo se na rad. Kad se spoznalo, da izgradnju Palestine ne može da izvrši cijonistička organizacija sama, kad je započela akcija za obnovni fond, za KerenHajesod, mal ne cijelo je židovstvo prionulo da saradjujc u potpunom spoznanju dužnosti židovstva kao cjeline. Cak i u Njemačkoj i u Franceskoj, tim klasičnim zemljama židovskog asimilatorstva. Stvaraju se kuratoriji, u koje ulaze, koje čak vode necijoniste. Lordovi i ministri postaju cijoniste. Židovski proletarijat, orijentiran marksistički, prianja radu za nacijsku domaju kao postulat socijalne pravde i demokratskog riješenja jednog osebujnog socijalno-ekonomskog i kulturnog problema. Cijeli narod saradjuje, iako još uvijek ne u punoj mjeri, svoje dužnosti. Italijansko židovstvo, s p o 1 ja š n j e više asimilovano, nego židovstvo u Engleskoj i Americi, gdje je politički najzrelije, jer živi u atmosferi pune slobode i svijesti državljanstva a srazmjerno najmanje zaraženoj predrasudama, zanosno pozdravlja i slavi cijonističkog vođju, Sve su ovo počeci. Ali počeci, koji mnogo obećaju i nađglasuju ideologije i teorije o asimilaciji. Najjače je u čovjeku,

što emocijski provaljuje i obara umjetne spone papirnate, racijonalističke logike. Dokazi su to židovske vitalnosti, bez obzira na to, zvala se ona nacijskom ili drukčije ili bez ikakve bliže oznake. U isto vrijeme, ili bolje reći nešto kušnje, nakon što je prvi zanos ustuknuo pred oportunističkom bojažljivosti, javlja se opet negativno židovstvo. Jedva zamjetljivo i posve sporadički u zapadnim zemljama, izrazitije u zemljama centralne Evrope: u Njemačkoj (Naumann) i u nekim zemljama bivše austro-ugarske monarkijc. Nije čudo: Zemlje su to »hurra«patrijotizma, patrijotizma, koji je pojam nacije dakako gospodovne identifikovao s državom, a državu simbolizovao u vladaru po božjoj milosti. Patrijotizma imperijalističkog i šovenskog, demonstrativnog i »legitimnog«. Zemlje su to, u kojima je ind.vidualnost podlegla podaništvu, zemlje prisilnog asimilovanja nacija »drugoga i trećega reda«: države, koje su strahovale od iredenta. Preparirani progonima kroz mnogo vi jekova, ne imajući izvan svoje države oslonca, na koji bi mogli opetovati, Židovi, ma da su ih baš u tim zemljama smatrali i tretirali kao »Fremdk irper« više no igdje drugdje, dodvoravali su se glasnim negiranjem svoga židovstva i nesimpatičnim namitanjem. To se ne da u jedan mah iskorijeniti. Tu treba izumiranja i čekanja novih generacija. Dvije su grupe u židovstvu, koje se danas vidno izlučuju iz svake zajednice sa živim židovstvom. Izmedju sebe potpuno oprečne, one se ipak slažu u tome, da kidaju sve žive veze sa židovstvom. Jedni su ortodoksni Židovi oko »Agudat Jisrael«, robovi slova, a drugi apsolutni asimilanti, kojima i dojakošnje asimilanstvo nije dosta izrazito. Prvi, u strahu za konfesijske predrasude, pobijaju cijenizam i nacijsko židovstvo, jer da je opasno za konfesijsko. Drugi ga pobijaju prosto za to, jer ih buni u iluzijama o njihovu punokrvnom germanstvu, madžarstvu ili slavenstvu, kojima se jedino još oni obmanjuju, turajući glavu u pijesak. Prvih je još dobrano mnogo, drugi su se splasnuli na malu šačicu. Očajno gledajući »nepouzdanost* čak i nenacionalnih Židova, oni se, strahujući za svoj položaj medju gospodovnim narodom, u kome živu, laćaju denuncijacija najgore vrste, vrše antisemitsku službu i služe se antisemitskim argumentima, daju u ruke lordu Northcliffu oružje protiv židovske Palestine ili napadaju na »židovskonarodne neprijatelje domovine« (Naumann) Židovstvo je s njima već odavna obračunato kao što su se oni lišili prava da govore u ime židovstva. Tek prezaju

oštarina plaćena u gotovom.

god. vi.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 21. aprila 1922. 23. nišana 5682

PRETPLATA ; GODIŠNJE K 120, POLUGOD. K 60, CETVRTGOD. K 30, POJEDINI BROJ K 4.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 18.