Жидов

pokreta. Ili npr. tvrdnja, da je naš preporodni pokret u Cehoslovačkoj zbog silne (?) organizacije Judeo-Ceha slab, puka je izmišljotina ili bar pretpostavka, za koju bi gosp. Breyer htio, da je istinita, da bi tako nešto podigao reklamu za društvo čijim je on predsednikom. No zašto ne nalazimo u njegovoj statistici prilika u Češkoj, da su češki Jevreji, koji se osečaju (!) Judeo-Oermanima najveći pobornici njemačkog šovenstva u Ceškoslovačkoj? Naravski zato, jer onda ne bi mogao da govori o bratskim organizacijama. Tim se ugodnije doimlju stvarne rasprave naših radenika. Najprije iznaša dr. Rosner rasni problem, te nekoja hipotetična naziranja u toj stvari (antropološko i karakterološko). Navode potkrepljuje raznim statističkim datama. Članak je napisan u zamernoj formi i ako se prema koncu više ne može da održi na onoj strogo znanstvenoj podlozi, kao na početku. U članku gosp. Kajona o odnosu Jevreja prema jugoslavenskoj državi dolazi do izražaja poznato stanovište nacionalnih Jevreja spram zahtevima države. Uz to iznaša pregled prilika Jevreja u svim onim pređelima Jugoslavije, koje oni obitavaju. U koliko nezvana kooperacija i sudjelovanje na specijalno političkom polju može da se shvati dobrom voljom i'i naprotiv nametanjem nije naša stvar, da prosudimo. Ovaj odnos ne može svagdje

da znači, da bi Jevreji morali da suradjuju s onim strankama, koje su momentano, na političkom poprištu najjače. (Nije isto kad se kooperira s" vladajućim u Srbiji: radikalima ili onima iz Hrvatske; blokašima). S toga je državno-političko sudelovanje Jevreja jedino ispravno samo onda. ako je jevrejsko. Znači: ako je postupak vlasti, odnosno stranke prema nama funkcija našeg suđelovanja. Zanimljiv je prikaz Dra. Sika o Židovima u slovenskim zemljama osobito njegova historička strana. Nažalost nije uvek najtočniji i s toga nije uvek konzekventan. Kako se n. pr. može Herzlovu sposobnost i njegovo delo obrazložiti s tim momentom, jer da potječe od starosedilačke zemunske porodice! U tome ima i suviše lokalnog patriotizma, a da ne velimo šovinizma. Inače je radnja napisana zanimljivo i na vanreuno živ način, što baš nije uvek kod upotrebe statističkog i historijakog materijala najlaglje. Sličnu temu obradjuje i prof. Ojorgjević. Na skroz znanstven način u par stranica obradjuje temu o Jcvrejima na Balkanu. Obje radnje dra. Lichta imadu da budu informativne naravi. To je u poznatoj savršenoj formi i uspelo. Odmah upada u oči ona muževna, samosvesna dikcija njegovih izvoda, koja upravo toga radi nadvisuje mnoge od u ovom dvobroju sadržanih motiva. Jedino to, što u njego-

vom prikazu nema spomena o jevrejskom omladinskom pokretu, oseća se kao manjak. Tim više, što u čitavom broju ne nalazimo posebnog tretiranja pokreta naše omladine. Naročito nam je istaknuti, da je članak dra. Lichla: >Asirnilatorstvo i nacionalno os vesta van je Židova«, osobito fina analiza položaja Židova medju narodima, te je bez sumnje najdragocjeniji prilog ovog broja. Prikaz novohebrejske književnosti od dra. Margela u toliko je manjkav, što je najmodernijoj posvećeno najmanje pažnje, a koja bi za sigurno čitalačku publLui Nove Evrope najvećma zanimala. Naravski, da je to u formi jednog članka teške. No karakterizirati vrednost Bialika na taj način, da se o njemu veli, da bi se i druge literature mogle njime ponositi, držim, da je odviše površno. Isto tako raaćuhinski ispadoše ono par reči o Cernihovskom i Sneuru. Konačno je ona Prešerenova pesma >Judovsko đekle« zaista tako slaba, da nije morala da udje u reprezentativni broj Naših Jevreja. Svrsi ovog dvobroja za sigurno bi više odgovaralo, da je unišaokoji valjan prevod jedne pesme iz novohebrejske literature. Začudjeni smo, da smo kod »Bonce ćutljivca« naišli na trans poniranog Pereca (Juda umesto Jichak Leib). —des

monopolno-patriotskoga dijela izraclitičkc konfcsijske zajednice, zamočio pero u tintu i sastavio ispovijest .... Kako bi oni židovski krugovi, koji nisu čitali članak g. Breyera u »Novoj Evropi« ipak upoznali taj publicistički produkt predsjednika jedne »uvažene« izradit, organizadje, mi ćemo glavne ideje, u koliko se g. Breyer bavi i cijonistima, i domovinom, i rumenilom novoga pramaljeća, i bratskom mu organizacijom »Svaz Cechu-2idu«, izložiti i u našem listu. Samo gdje da počnemo? S početka? Važnost problema i stajališta opravdati će ovaj puta naše temeljite analize famoznog »Glasa srca i savjesti . . .« Prve nas rečenice upućuju, da su sljedbenici izraelske konfesije pođijeleni u dva tabora; u »starosjedeoce« i mladju generaciju, koja je po gosp. Breyeru nedužna žrtva novoga mentaliteta. Prvi, starosjedeoci su dakako članovi »Narodnoga Rada«. Svi se oni kruto varaju, koji u starosjedeocima vide potomke davnih žitelja ovih zemalja, koji su prije dolaska Hrvata ovdje živjeli u starosjedelačkim naseljima, stvarajući brižno tradiciju i buduću historiju današnjih članova Breyerovog udruženja. Sam g. Breyer piše nešto niže, da se pradjedovi današnjeg pokoljenja naseliše u Hrvatskoj prije približno 150 godina. Mi dodajemo, da će jamačno, ako- točnije pregledamo lozu »Narodnih Radnika« biti manje takovih, kojima se doseliše pradjedovi prije 150 godina, a više onakovih, kojima se doseliše djedovi pa i očevi. Kavalirski prešućujemo i tu mogućnost, da bi se našlo možda i takovih, koji sami dodjoše preko Drave ili Dunava, sa Kvarnera ili bilo koje granice Hrvatske domovine. Gospodine predsjedniče, pod tim uslovima biti će naziv »starosjedeoci« možda ipak odviše zvučan ili čak poetska figura na krivome mjestu. Sto se tiče cijonističkoga tabora ima nas obzirom na godine svakojakih. Mnogo mladeži, manje zrelih muževa, ali samo

brojčano manje. Tom omjeru nije kriv negativan faktor, t. j. nije krivo pomanjkanje interesa u redovima gradjanstva, već jedan protivni pozitivni faktor: interes gotovo vaskolikc jevrejske omladine naše države, koja je sva na našoj strani. Ljudi u zvanju nemaju prilike, da na svakom koraku vidno pokažu svoje simpatije za narodni pokret židovstva. Njihov je rad tiši i polaganiji, dok omladina bučno (i prebučno, je li?) manifestira svoje novo i pomladjeno židovstvo. Koje dakle čudo, da ljudi, koji tako slabo poznaju cijonislički pokret, kao grupa hrvatsko-židovskih asimilanala, ne vide, da iza ledja te omladine stoji čvrsti red jedne zrele generacije muževa i žena. Svakako je za asimilantske krugove porazna činjenica, da mladež, videći na čijoj je strani život i budućnost dolazi k nama, a ostavlja po strani kadavere ispijenih protestnih grupacija, koje sav svoj rad vide u pobijanju jedne čiste i velike ideje, koje se stide glasa svoga židovskoga srca i savjesti i zatajuju dugi niz čistih potomaka biblijskoga naroda, svoje židovske djedove i očeve, koji asimilaciju nijesu poznavali, kamo li propagirali i branili. G. predsjednik »Narodnog Rada« čini slabu uslugu svome krugu, ako njegovo mišljenje zastupa navodjenjem činjenice, da je židovska omladina na cijonističkoj strani. Tko je onda uz njega? Asimilanlska demagogija nikako ne moše propustiti priliku, da opet ne izvali svoju staru tvrdnju i objedu, koja ovaj puta poprima sljedeću formu: »Zvučne krilatice i jedna nadasve bezobzirna agitacija, urodile su konačno posljedicom desinteresovanja i ravnodušnosti naspram narodnog tijela sred kojega se rođiše«. Na ovome mjestu nije potrebno izlaziti protudokazima. Naš je odnošaj spram »narodnoga tijela sred kojega se rodismo« jasan i opetovano iznešen. No budimo toliko čedni, te zaboravimo na čas sve one veze, koje nas vežu sa jugoslovenskim narodom: po čemu i kako su Hr-

vati mojsijevci dokazali svoje interesovanje i požrtvovnost za okolišni narod, koja bi požrtvovnost bila veća, iskrenija i čišća od naše, iako čisto židovske? To bi trebali već jednom da doznamo. G. Breyer piše dalje: »Mi smo došli da spoznaje i do uvjerenja, da ovakav rad i ovakve težnje (cijonističke) neminovno vode do izolacije, zapravo do nove forme duševnoga jednoga geta«. Ovo je neiskreno. Pod konac naime, kad je iznio sve svoje jade pred čitalačku publiku »Nove Evrope«, pisac ispovijesti piše zanosno *o rumenilu novoga pramaljeća čovječanstva«. Kako predmnijevamo, da g. Breyer nije tako naivan i neupućen u historiju židovstva, te drži, da smo se mi u srednjem vijeku dobrovoljno zatvarali u geta, aranžirali na svoj račun progone i iznimne mjere, kako bi kasnije omogućili »filantropski simpatični pokret, da se onim židovskim masama, koje zapravo ne imadu zavičaja u novoj jednoj domaji osigura život i opstanak«, to ja-, mačno ne drži ni sada, da je cijonizam svije-« sna namjerna izolacija od sveg svijeta, čak i od naroda, s kojim živi pod istim krovom pod kugljom nebeskom. Ta izolacija to će mi priznati svi pošteni i iskreni asi-. milanti mogla bi biti samo rezultat prisilnoga, vanjskog tlaka na cijoniste, koji do sada nismo nikada osjetili. To zna i g. Breyer. Ako on dakle piše o »rumenilu novoga pramaljeća čovječanstva, koje će jamačno biti pravednije i bolje od nekulturnih silnika srednjega vijeka, tad ne može jamačno da vjeruje u mogućnost stvaranja jednoga geta. Jedno ili drugo je moguće, to će razumjeti svatko tko ho ć e da ispravno gleda i sudi. Riječ »domovina« za člana »Narodnoga Rada« je najsvetija riječ. Mi vjerujemo u iskrenost patetične definicije, koju g. Breyer štampa u svojoj ispovijesti, jer je uvijek bilo pojmova, koji se običnim, mirnim tonom ne daju ni napisati ni izreći. Ne priznajemo tek

BROJ 33.

»ŽIDOV.

3