Жидов

nosti. Ovako nastaju dvije pojave jednostranosti: pretjerana duševnost i nezdrava dioba zvanja. ♦ Koliko je god ta jednostranost bila potrebna, da se održi narod u doba, gdje ne bijaše narodne svijesti, toliko je štetna, jer ništi ličnu i narodnu harmoniju, jer se zbog nje razvijao i razvija židovski organizam posve anormalno, te je pretjerana đuševnost postajala sve snažnijom, značajnijom i opasnijom, pa se njome židovstvo sačuvalo jednostrano, zakržljale. Za to se gdjekad budi u naroda ma i nejasan tjelesno-životni osjećaj. Pokazuje se u različnim oblicima. ! u onih 300 rabina, što 1211. zbog progona idu iz Francuske u Palestinu i u Eaalšemovih hasidim. Cim je pojavom moderne narodne svijesti zaista nastala mogućnost, đa se židovstvo stane normalno razvijati, nestaje pomalo jednostranosti ili se barem radja nastojanje, da je se riješi. Židovi upijaju zapadnu civilizaciju, nastaje moderna kolonizacija Palestine, diferencijacija zvanja, širenje športa i gimnastike medju Židovima i drugo. Ovo nastojanje normalizacije vanjskoga, animalnoga života, prihvaćanjem sviju zvanja, a unutarnjega Života upijanjem novih vrednota i stvaranjem nove životne orijentacije zovemo obnovom židovstva. Uporedo s novim izborom zvanja treba da nastane nova životna orijentacija, što se ne će zatvarati pred svijetom i pred realnosti, nego će u njoj biti pored duševnih i svjetovno tjelesni elementi. Mora đa bude židovska, izgradjena na predanim židovskim vrednotama. Obnovom se židovstvo ne smije krnjiti, nego razviti. Obnova židovstva traži razvijanje svih sposobnosti židovskoga naroda i židovskih pojedinaca, bile one po dosadašnjemu mišljenju židovske ili općeno ljudske, 11. Putovi su obnove odredjeni sadašnjim stanjem židovskoga naroda. I kod najpovršnijega se promatranja pokazuje raz-

lika istočnoga i zapadnoga židovstva. Treba da je ovdje razmotrimo, e da bismo mogli razumjeti i razliku obnovnoga rada. Emancipacija je zapadnim Židovima dala mogućnost slobodnoga izbora službe i načina života. Zapadno židovstvo nije moglo da se riješi tisućljetne baštine pa da se okoristi slobodom. Ostade po zvanjima i dalje jednostrano, duševno i mešetarsko, nezdravo. No dok je u istočnih Židova sačuvan i židovski sadržaj, koji opravdava dosadašnju jednostranost zvanja, u nas se židovski život izgubio. U istočnih je Židova u vanjskome getu poseban židovški život. U nas ostade samo pusta getsika jednostranost neproduktivnih zvanja. Mladi istočno-židovski naraštaj prima svu tisućljetnu baštinu; nama namrijcše ljusku, pošto su jezgru odbacili. No zato je orijentacija istočnih Židova jednostrano duševna bez razumijevanja tjelesnoga životnoga osjećaja, dok je zapadno židovstvo i pored jednostranosti zvanja naučilo u evropskih naroda cijeniti tjelesni osjećaj. Ovdje treba oštro dijeliti životnu orijentaciju i životni sadržaj, u kojemu se životno naziranje može dćf ispolji. Zapadno je židovstvo po životnome naziranju bliže obnovi od istočnoga židovstva, no beskrajno je od nje daleko po mogućnostima sadržajno-židovskoga života. * Zato su i putovi obnove u jednih i u drugih različni. Istočno židovstvo treba da diferencira zvanja i da se otrese pretjerane duševnosti sticanjem fizičkoga osjećaja, no da kod toga ne izgubi židovski život. Zapadno židovstvo treba da diferencira zvanja i da kod toga stekne židovski život. Zajedničko je dakle pitanje diferencijacije zvanja, gdje nam treba nastojati, da se zaista primimo svih vrsta privrede, da se sve tjelesne i duševne sposobnosti jednako razvijaju i upotrijebe. Istočno židovstvo imade još da se riješi talmitalmudstke atmosfere, da stekne zdrav, pri-

rodan pogled na svijet. Mi opet moramo da iz davnih židovskih djela, iz biblije, misne, talmuda i midraša upoznamo predjašni originalni židovski život, da ga rabinskom i kasnijom književnosti, gdje se odrazuje utjecaj Evrope, svežemo sa sadašnjošću i da na tome temelju izgradimo nov, moderni život, židovsku budućnost. Zagreb, 9. Vili. 1922.

Cvi Rothmiilier.

Omladina i Keren Hajesod

Kad gledamo današnje stanje cijonističkog pokreta t. j. množinu njegovih pristaša, tempo židovske palestinske kolonizacije i prihode Narodnog Fonda, pa kad sve to isporedimo sa stanjem pred ratom, onda nam se čini, da nas desetci godina od tog vremena dijele. Premda smo mi omladinci u velikom svom dijelu tek za rata duševno dozrijevali i snagom svojih' mladih duša primali cijonsku ideju, možemo ipak kazati gornje riječi, jer brodeći s tom idejom u budućnost ipak i unatrag gledamo cio njezin razvoj. Vidimo, kažem, pred sobom tu golemu ekspanziju. Prije aktobarske revolucije 1917. god. broj je organizovanih cijonista Rusije tolik, kao što i broj šekela za 11. kongres, A Rusija je izgubila Poljskom trećinu svoga židovstva. Židovski narod ekonomski strada, troši milijune za spas istočnog svog dijela, a ipak se imetak Keren Kajemeta podvostručuje. Što više, realna politika, što se odvraćaše od naše »utopije*, nalazi vrijednim, da s ovom utopijom računa kao s realno političkim faktorom. Cijonizam iz mladačke dobe ulazi u muževnu. Iza niza političkih uspjeha bi napokon mandatom engleske države nad Palestinom sankcijonisana cijonistička organizacija kao nosilac i izvršitelj obnove židovske narodne domaje. Ovo je posljednji realan uspjeh, ali je njime konkretno malo dano Ako bismo djelo svoje obnove isporedili slikom, onda je ovo okvir, u koji treba tek smjestiti sliku. To drugim riječima znači, da treba

Robert Helbing, Orammatik der Septuaginta, Gottingen 1907., str, 49., 123, 1281. Septuaginta je aleksandrijskim filolozima pružala raznovrsne jevrejske načine izražavanja. što su ih oni upotrebljavali u sholijama k grčkim pjesnicima i prozaicima. Već najstarija židovska Sibila prigovara sredinom drugoga pretkršćanskoga vijeka djelima Homerovim, što su iz mojsijcvske književnosti preuzela riječi i stihove. Ova tvrdnja, koju su klasički filo lozi sadašnjosti shvatili kao obrambeno sredstvo i židovstva i kršćarstva protiv poganstva i prema tome je prikazali kao izmišljotinu, ne da se lako zabaciti. Aristarh, koji je u prvoj polovici drugoga pretkršćanskoga vijeka Ilijadu i Odiseju obzirom na tekst kritički ispitao, skupio i preradio, imao je pred sobom septuagintu (por. moj članak >Homer« u Ozar Yisrael, Newyork 1910., sv. IV., str. 161. —162.). Brojne izraze u djelima Homerovim, koji se kose s duhom grčkoga jezika, pa ih svi novovjeki istraživaoci Homera smatraju umecima, povadio je Aristarh iz septuaginte. Vidimo, kako je duboko prodro utjecaj jevrejskoga jezičnog duha u grčki kulturni život. Nadalje sam u svom pomenutom članku o Homeru mogao ustanoviti

činjenicu, da je u doba drugoga hrama u Palestini bila poznata i marljivo čitana jevrejska preradba Homerovih djela »Šifre Homeros« (por. Jadajim IV., § 6 ). Prema tome se dade lako shvatiti, da su tim jevrejskim Homerom prodrli mnogi grčki izrazi u jevrejski jezik . Tako nalazimo u knjizi »Kohelet« prilično mnoštvo grecizama, na ikoje su upozoravali različni istraživaoci biblije (por. Graetz, Kohelet. Teipzig 1871., str. 179. —184.). Tolike se apokrifne knjige, naročito »Mudrost Salomonova« (Sofia Salomon), često smatrahu grčkim izvornicima, jer se u njima našlo grecizma. A ovo bijaše što više stapanje helenske ljepote s jevrejskim etosom, uzrokovano prijevodima grčkih književnih proizvoda na jevrejski jezik. U drugoj trećini drugoga pretkršćanskoga vijeka bijaše utjecaj grčke kulture u Judeji već tako jak, da su se mnogi Židovi okupili u zasebnu stranku i nazvali se Helenima. Ti su pogrci - zamijenili svoja jevrejska imena čisto grčkim imenima, što su ih osobitom ljubavi uzimali iz kruga olimpskih stanovnika. Stari »po c ni svitak-: (Megilat Taanit) prikazuje gotovo nepristranim načinom ponašanje judejskih pogrka, koji su se stidjeli svoga jevrejskoga

podrijetla, ukinuli židovsko bogoštovlje i htjeli, da ga zamijene grčkim. Samo je sobom razumljivo, da su ti izdajice vlastitoga naroda, koji su obožavali olimpskoga Zevsa i uklonili židovske navike i običaje te htjeli da istrijebe jevrejski jezik, svalili veliku nevolju na cjelokupni narod. Neprijatelju svake pravednosti ostaviše pogrci slobodne ruke svojim klevetničkim držanjem ističući, kako su jedino oni vjerni Grci, a oni Židovi, - koji ne napustiše židovstva ni jevrejskoga jezika, da su izdajice Antijoha IV. Vjerni Židovi, koji su u očuvanju svoga jevrejskoga narodnog jezika nazrijevali održanje svoga vlastitoga naroda, bijahu primorani da ova asimilatorska nastojanja židovskih pogrka pobiju prije svega jednim bezazlenim sredstvom. Nijesu naime tadašnji Jevreji prezirali i omalovažavali grčki jezik ni smisao ljepote, »Ljepota Jafetcva neka obitava u čadorima Semovim* (Talm. bab. Megila 9b) bijaše već u trećem pretkršćanskom vijeku lozinka jevrejskoga naroda. Ovo jasno dokazuje, da nije bilo ogradjivanja od grčkoga jezika, najljepšega medju jezicima jafetovskim. (Nastaviti će se.)

BROJ 35.

»ŽIDOV.