Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Sukot

Piše dr.

M. M a r g e 1.

Naš će mladi naraštaj jednom ti zreloj starosti biti veoma siromašan uspomenama iz židovskoga života. Za nas iz minule generacije bijaše svaka teoretska nauka Tore o židovskim svetkovinama živo djelo, nešto, što smo sami proživljavali. Tako nam je Pesah bio ne samo svetkovina sjećanja na nekadašnji izlazak iz Egipta, već svetkovina unutrašnjega preporoda. »L’šana habaa birušalajim« ne bijaše za nas mistički pogled u beskrajnu budućnost mesijanskoga doba, mi srno doslovce shvatili značenje ove rečenice i dnevno očekivali pravi, zbiljski dolazak u Jerušalajim. Šabuot ne bijaše za nas uspomena na nekadašnje objavljenje na Sinaju; objavljenje Tore prožimalo je živo i svijesno svu našu nutrinu. Povjesne, davno minule činjenice bijahu za nas svakidašnje stvari, jer smo dnevno brižnim izučavanjem Tore svetkovali ujeno objavljenje, šio više smo se zadubili u bibliju, to življe nas je ona ispunjala. Prošlost bijaše za nas obilna sadašnjost ... Tako nijesmo ni Sukot smatrali blijedom uspomenom na čadore i kolibe, što su ih naši predji nekoć na svom četrdesetgodišnjem putu kroz pustinju podizali i onda opet porušili. Sukot nam bijaše živi simbol židovskoga naroda u pustinji galuta, simbol nesmirenoga putnica, što je lutajući bez stalnoga boravišta nosio na pognutim, no otpornim plećima svoj šator, pod njim se tek koji trenutak odmorio i opet krenuo na put... Židovski narod bijaše za nas prava i ž>iva suka (sjenica), što su je valovi od dva tisućgodišta bacali na sve strane o čvr ste, velebne stijene. No začudo; goleme, prkosne stijene razbiše se o suku, a ne suka o njih. Stoga se u doba takovih oluja govorilo, da je prava ona suka, koja imade više sjene nego sunca. Ovu su duboku i uzvišenu rečenicu u naših mudraca površni kritičari u Izraelu često krivo shvatili i zato joj se podrugivali. Malena je i neugledna suka bacala nadialeko svoju sjenu, da (potamni taštu i ispraznu raskoš trulih palača. Tu i tamo prodirahu u suku malene i blage zrake, u kojih je bilo dovoljno sjaja, da razsvijetle tamu u suki i nutrinu njenih stanovnika. Znadete li, odakle je dopirale ovo svijetlo? Ono je dolazilo od malenih, sitnih zvijezda, kojih je svjetlucanje prodirale u suku kroz pukotine lisnatoga va (shah). K ovim su zvjezdicama -«zdigli stanovnici suke svoj čeznutljivi pogled, očekujući odanle željno rješenje vječne zagonetke. A zvijezde odgovara-

bu blistajući se i svjetlucajući: »Neka vas ■e rastužuje, što smo mi tako visoko i tako daleko; imade u nas dovoljno snage, da rasvijetlimo tamu vaših srdaca; nadajte se, ustrajte, jer postoji nada!* Šum je oluje prijetio da raznese suku, no njeni stanovnici ostadoše na svome mjestu i ne očajavahu. Tek neki, keji ne mo- ‘ gahu da odole oluji, ostaviše suku 1 nestadoše.». No nemojte pomišljati, da je burom i olujom šibana suka vazda ovako nestalno i nesigurno kolebala. Ona je nekoć bila divotna palača, što se ponosno dizala medju vječnim gorama, vinogradima i paominim šumama. Golemi kedrovi rasprostSrahu oko nje okrepmu sjenu i okruživahu je dražešću i veličinom. Uto je jednoć iznenada navalila divlja, bijesna oluja, što je digla palaču iz njenih temelja te je bacila nekamo u daljinu Iskorijenjena se palača prometnula u suku. u putničku sjenicu. Nakon ove sudbonosne promjene odlučiše stanovnici sjenice, da se ona ne smije pokrivati biljem, koje je ukorijenjeno u zemlji, već jedino otpalim lišćem. Od onoga vremena nema sjenica stalnoga mjesta u galntskome tlu, pa luta i koleba ovamo i onamo, kao da lebdi u uzduhu tražeći različite tvan., da si od njih načini krov. Bilo je vremena, kad se sjenica pokrivala zlatom, jer da ništa ne štiti sigurnije od zlata. Čudnovata bijaše takova sjenica; rasklimana i raspucana, njeni stanovnici potišteni i pognuti, samo krov bijaše od zlata. Pa što se zbilo s tom smiješnom sjenicom? Čim je opaziše stanovnici palača, obuze ih nesavladiva zavist i oni navališe poput gladnih vukova na sjenicu, lišiše je zlatnoga krova, prognaše Je iz svoje blizine i smjestiše je na močvarnom, mi jazrnima zaraženom tlu. Godine su prolazile. Stanovnici sjenice privikoše na močvarni život i zaboraviše, da na svijetu imade palača, živIjahu, gdjegod su samo mogli, u glibu, i u kaljuži tražili su hranu bez 'kakvoga gnjušanja, jer se priljubiše svojoj okolini. I tako bijahu izvrgnuti ruglu i preziru stanovnika u palačama. Sad je u palačama zavladao drugi duh. Stanovnici sjenica bijahu pozvani u palače, mnogi podjoše, a malo ih se vratilo. Sve veća navala stanovnika sjenica uznemirila je one u palačama i oni se pobojaše, da bi ih pozvanici mogli jednom protjerati i oteti im palače. Zato spustiše pred ulazima u palače željezne priječnice i suzbiše svom snagom svakoga, koji bi nahrupio na vrata. Potisnuti se doduše povratiše u svoju sjenicu, no ne mogahu da u njoj nadju nekadašnji mir. jer se u njima već probudila svijest, da

na svijetu imadc palača, da postoji slobodan život bez straha, 'bez bara i močvara. 1 tako bijahu ovi potisnuti primorani, da sazovu skupštinu, na koju pozvaše i one, koji nigda nijesu ostavili sjenicu, da opet podignu ruševnu sjenicu. Medju njima je bio i neki mudrac, koji ih je svjetovao, da načine krov sjenice iz bilja, što je ukorijenjeno u zemlji, jer da je ono podesno da čisti uzduh. Lijepi, dragocjeni sagovi da nijesu za to zgodni, jer bi mogli da izazovu zavist u stanovnika palača. Ovaj se savjet svidio svima, tak se ne mogahu složiti, koja bi biljka bila najpodesnija za krov na sjenici. Jedni su držali, da bi ona bezuvjetno morala da potječe iz one zemlje, na kojoj je nekoć stajala sjenica, dok je još bila zaštićena od oluje i mogla bi da se opet pretvori u palaču. Drugi su podrijetlo bilja smatrali nuzgrednini, nužno je tek da potječe sa zemlje. Bilo ih je, koji su predlagat, da se sjenica sruši i da se silom prodre u palače mogućnika. Bilo je i takovih, što su izjavili, da ne valja ništa poduzeti, jer da sjenica već od tisućgodišta ovamo stoji na svome mjestu, a da je nitko nije srušio, pa tako neka ostane i dalje. Kome je ona odveć tijesna, neka podje, kamo ga je volja! Dok su se ovako prepirali, buknula je u jednoj palači vatra, koja se übrzo raširila u strahoviti požar. Svi se stanovnici palača snebiše, pogledaše prema malenoj sjenici i zaviknuše: »Iz sjenice je došla ova vatra? Na sjenicu!* Mahnito navališe na sjenicu, zapališe je i krv je stanovnika sjenice potekla potokom. Sjenica gori sa svih strana, bujice krvi bojadišu tlo, a stanovnici sc sjenice još uvijek prepiru ... Kada će jednom bijesni plamen napokon da ugasne? Kada ćeš, Bože, da opet podigneš svoju ruševnu sjenicu?

]ewish Agency

Jubilarna je konferencija osim potvrde mandata donijela jedan novum, koji bi mogao da bude od zarnašnoga uticaja za daljnji razvitak palestinskoga rada. Kako je bazclski program predvidjao narodnu domaju u Palestini za sve Židove bez obzira na njihovu pripadnost ovoj ili onoj stranci, taiko bi se imao i ustrojiti jedan forum, u kojem bi bili zastupani Židovi svih zemalja i svih struja. Taj forum bio bi svjetski kongres, na koga bi trebao đa predje narodni suverenitet i čiji bi zaključci bili rezultanta volje židovskoga naroda. Otvaramo ovim člankom diskusiju o pitanju saziva svjetskog svežidovskog kongresa, i svim problemima, koji su u savezu s tim pitanjem. Uredništvo.

GOD. VL

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, DJCA BROJ 31 IH. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 6. ektobra 1922. 14. tišri-a 5683.

PRETPLATA: GODIŠNJE K 240, POLUOOD. K 120, CETVRTGOD K 60. POJEDINI BROJ K 6 - IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 44.