Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANTA ŽIDOVSTVA

Političko opredjeljivanje*)

Piše

dr. Aleksandar L i c li t.

I. »Narodi nijesu vrećice za konfeti, u kojima odresci najraznoliKijih rasa leže isprebrkani; oni su legure, individualne prirodne tvorbe kao ahati tla«, kaže Fnitz Kahn u svojoj knjizi »Dio .luden als Rasse und Knlturvolk«. Za ovu biološko-kulturnu istinu jedva je koje pleme imalo tako malo razumijevanja kaošto židovsko ovamo od početka do pred kraj 19. vijeka. I to je jedno od mnogih paradoksa u židovstvu : pleme, koje je u kolu drugih naroda bijele rase toliko »drugačije« i protiv kojega izbija toliko žestoko instinktna odbojnost kao možda ni izmed'u bijelaca i crnaca u Americi, više je od svakoga drugoga, u izvjesnim fazama svoga istorijskoga bivanja, htjelo sebi da sugerira, da su narodi vrećice za konfeti«. Psihološki bi bilo zanimivo istraživati uzroke ovakovu neorganskom zastranjivanju duha. Asimilacijom) čežnja u židovstvu. jača možda no u ikojem drugome narodu, ali i bezuspješnija no u ikojega drugoga naroda, proizvire s jedne strane bez sumnje iz jednoga skroz oportunističkoga nagona: iz nagona za samoodržanjem pojedinih individua ali uz jednovremeno napuštanje kolektivne individualnosti. Prirodho je, s militarističkoga gledišta, da pojedinac, najpače ako je shrvan u borbi, izbjegava borbe i traži u životu bezborbeni put najmanjeg otpora. On s toga počinje da napušta i borbu sa sopstvenim narodnim genijem, koji ga čini »drugojačijim« i time ga izlaže neprijatnoj »pažnji« drugih. On ne će više da bude »drugi«, već prebjegava u redove na drugoj strani, da se medju njima gubi; da im bude uslužan i koristan; da se u njihovoj vrevi gradi jednakim, i da u daljem toku «udomljivanja», njegovo disonantno kričanje svraća pažnju na njegovo prevršivanje mjere. Prevršujuči u tome i ne držeći se granica prirodnih manifestacija; narodne individualnosti, pokazujući nestašicu onoga, što bismo mogli nazvati »organskim taktom«, on se i opet odaje kao »drugovačiji«. Ovu asimilatornu tendenciju u Židova pomaže uvelike i njihov jednostrani *) Opaska piščeva: Misli, koje se ovdje izlažu, posve su lične; one se dakle nemaju uzeti kao rezultanta nekog općeg naziranja u židovstvu naše države, pa ni u nacijskome židovstvu. Ma da im je značenje više impresivno-subjektivno, one se ipak iz-t našaju u javnost, jer postoji potreba izmjene misli u cilju jedne orijentacije, koja, iako, ne treba da bude dogmatska, ipak mora da bude rukovodjena nekim općim načelima, ane šuštim utilitarizmom ili oportunizmom.

duhovni razvitak u rasulu. U nestašici teritorijskih ograda a izvrgnuti napadima sa svih strana oni su, da očuvaju skupnu individualnost, stvarali duhovne ograde. Jedna hipertrofija suštoga racijonalizma dovela je do toga, te se u istančanoj njome skolastici mal ne zasuo živi organski osnov biblijski, osnov u kome je kucalo srce i gospodovala živa duša naroda, vezanoga s prirodom. Po tome racijonalizmu, koji je postao drugom prirodom, mozgovne su tvorbe jedne u m j c t n e logičnosti potisnule iskonsku prirodnost umovanja. Što je mozak doumljivao, to se ukazivalo duhovnom zbiljnosti, ma koliko bilo u nesaglasnosti sa zbiljnosti života. Pa kolikogod je to ranije služilo tome, da se očuva duhovna jednovitost, toliko je ovo neorgatisko umovanje dovelo do toga, da se, tek što je trublja naviještala jednakost i slobodu, uslijed atrofije organskoga živovanja i gledanja na svijet, mislilo, da se i nacije stvaraju duhovnim konstruisanjem, definicijama. Tek što drugi narodi, koji su organski postojali ili su bili u organskom nastajanju, nijesu bili pristupačni ovakim konstrukcijama, kolikogod je izvjesna škola u pravnoj nauci prve polovice i sredine 19. vijeka pogodovala nesocijološkim i neorganskim konstrukcijama naroda po spoIjašnjim atributima: državnosti, granica itd. Jer narodi nijesu vrećice za konfeti. I!. Zanimivo bi bilo podvrći analizi, kako se ovo asimilatorstvo izjasnilo u politici. Ije li se »izjasnilo«? Negacija židovstva kao organske cjeline očitovala se u pretežnome dijelu zapadnjačke židovske buržoazije u protivnome ekstremu; u veoma glasnoj afirmaciji pripadnosti državnoj naciji. To će reći: gdje je u jednoj državi bilo više nacija i gdje je jedna od njih imala prevagu, bilo numeričku, bilo samo političku, židovska je buržoazija prianjala toj naciji, a u partiji, uz koju je pristajala, ona je podcrtavala nacijsku netrpeljivost (vidi »Neue Freie Presse«). Ona doduše nije bila u ekstremno nacionalističkim partijama, a to prosto zato, jer su one isticale momenat rasne čistoće i bile vjerski i rasno nesnošljive. Ali karakteristično je i odaje jednu gotovo perverznost, što je na pr jedan veliki dio asimtlatornoga židovstva, ne samo njemačkoga, gutao i usvajao Chamberlaincvu knjigu: »Die Grundlagen des XIX. Jahrhunderts«, tek zato, što je ovaj šovenski Nijemac, rodjen u Engleskoj (ne nalikuje li, po tome, janjičarstvu mnogih židovskih asimilanata?), ovaj miljenik cara Vilima 11., postavio tezu, da su poput svih Arijaca, Germani rodjeni vladaoci drugih

naroda. Što je on razvijao pod vidom znanstvenosti, koja je bila nada sve lažna, jedan je dio »suvremenoga« židovstva primao kao objektivnu znanost, I nije ga smetalo, što je taj isti Chamberlain u isti mah, razumije se, prikazao židovstvo kao ćudoredno i duhovno nisku rasu. I danas još isto takovi »znanstveni« rasni antropolozi, koje je znanost odavna pobila, poput Renana i Gobineaua uživaju u asimilatornorn židovstvu autoritet, pored njihove osude židovstva. Jedan je Židov gotovo bismo rekli: da ko drugi? —: genijalni Weininger, nasmogao bolesnu bestidnost, da je Chamberlainovu nauku o ćudorednoj inferiornosti Židova, o njegovoj bezdušnosti pretjerao još preko mjere svoga učitelja. Ovi primjeri pokazuju, dokle vodi negacija sopstvenosti i želja da se drugima dokaže, kako su se sa svim raskinule veze s prošlosti i kako se sa svim. do jedne mjere koja je bolesna do duševne poremećenosti, »ušlo u narod«, čijim se članom hoće da bude. 1 to pokazuje, kako bi jedan dio židovske buržoazije, jednako kako je znao da ulazi u idejni antisemitizam, bio ušao i u najekstremnije nacionalističke partije, kad one ne bi bile po svome gledištu o rasi i konfesiji reakcionarne i netrpeljive. Tako im nije preostalo drugo, već da udju u t. zv. liberalne stranke, koje su ih primale, a kojih je židovski buržoa srednje Evrope bio zadnji Mohikanac, kad se liberalizam srozao. Neka se ovo ne shvati krivo. S jedne strane ne mislim time generalizovati, a s druge strane ne mislim osporiti, da je bilo idealizma u tome bjeganju u drugi narod. Ova tendencija asimilovanja prema gospodskim i gospodovnim nacijama imala je i jaku intelektualnu osnovku: ii su narodi, redovno, bili i kulturno viši od drugih. Intelektualna težnja Židova koja ih je gonila i goni preko mjere, da se kulturno uspinju, mnogo je dakle odlučivala u tome njihovu opredjeljivanju prema »državnim« nac/jama. Ali za cijelo je u židovsko buržoaskoj, kapitalističkoj i intelektualnoj, masi najpače odlučivao momenat ličnoga obezbjedjenja, sigurnosti. To je razumljivo, i najmanje smiju da im to zamjeraju narodi, koji su ih progonima i nesnošljivošću praktično' fsilili, da se opredjeljuju u tome pravcu. Što im od toga trune samosvijest, židovska i čovječka, zbog toga imamo pravo da se žalimo m i, Židovi. Tako je, po abnormnosti uvjeta u koje su bili stavljeni, došlo »prirodno« do jednog opredjeljivanja, u kome su načela igrala podredjenu ulogu. Da je asimilatorni Židov u Njemačkoj, pa i u Alzaciji i u Istočnoj Pruskoj, bio uvijek Nijemac,

Poštarina pfaStna u gotovom.

GOD. VI.

UPRAVA 1 UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 27. oktobra 1922. ~ 5. hešvan-a 5683.

PRETPLATA: GODIŠNJE K 240. POLUGOD. K 120, CETVRTGOD K 60, POJEDINI BROJ K 6.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROI 47.