Жидов

mo dovučeni babilonski zakon, uklesan u kamen. Bio je to babilonski zakonik kralja H am u r a p i - a, kojega veoma stara, biblijska vijest (1. knj. Mojs., pcgl. 14.) zove A m r af e 1 o m i prikazuje suvremenikom Abrahamovim. Tek je u našem vijeku valjalo otkriti kamen, da bude zasvjedočena četiritisućljetna predaja o zbiljskoj egzistenciji Jevrejina Abrahama. Pokojni je oštroumni semilolog David Heinrich M ii 11 e r (Die Gesetze Hammurabis, Wien 4903.) iznio dokaz, da su biblijski zakoni, koji su nalik na Hamurapijev zakonik, prošli samostalan razvoj (2. knj. Mojs., pogl. 21. 23.). Etičke pojmove pravičnosti i pravednosti poznaje jevrejski jezik već u prvoj polovini drugoga iisućgodišta pr. Kr. (1. Mojs. 18, 19.), dok ih babilonska kultura nije ni pravo poimala. Poglavlja 21.-23. u drugoj knjizi Mojsijevoj jasno svjedoče, da je jevrejski jezik u drugom pretkršćanskom tisučgodištu stvorio svoje vlastite, stamostalne nazive na području prava. Već u doba Hamurapijevo zvao se praotac jevrejskoga naroda »Ibri«, Jevrejin (1. Mojs. 14, 13). Ovo je ime prvobitno i ne znači, kako se još danas pogrješno misli, »nomad. Beduin, putnik«, niti, kako su stari držali, »prečanin, koji je došao s onkraj Jordana ili Eufrata«, već ga valja unatoč mnogojakih prigovora

svesti na patronim »Eber« (1. Mojs. 10, 21, 24, 25; Midraš Berešit raba 42, 13). U svih starih naroda bijaše ime naroda prvobitnije od naziva zemlje, jer se pojam teritorija i gotovo nije isticao. Tek iz izmena naroda izvodila su se imena zemalja (por. Erec Haiavrim 1. Mojs. 40, 15; kasnije Admat Jisrael, Erec Jisrael 1. Sam. 13, 19; Jeheskel 7, 25; 27, 17). Tako se u stara vremena podrijetlo čovjeka nije izražavalo oznakom zemlje, nego naroda (por. O. Schrader, Die Indogermanen, 22. izd., Leipzig 1916., str, 34. i si.). Čini se, da je tome bilo upravo ovako i u jevrejštini. »Abraham ha »Ibri« (1. Mojs. 14, 13) značilo je prema tome: Jevrejin Abraham, t. j. koji je potekao od naroda jevrejskog. Iz Tell-el-Amarnskih se pisama razabire, da je jevrejski narod u 15. vijeku pr. Kr. bio poznat Babiloncima pod imenom »Habiri«, a Egipčanima pod imenom »Aperu« (por. Heves, Bibel und Agypien 1., str. 150. —158.). Prema tome je narodno ime »Ibri« prastaro, a Jevreji ga upotrebljavahu u saobraćaju i s vlastitim sunarodnjacima i sa strancima (por. 2. Mojs. 21, 2; 5. Mojs. 15, 12; 1. Sam. 13, 3. 7; 14, 21). Iz narodnog imena »Ibri« izvodilo se ime jezika toga naroda. Kad su u staro doba htjeli da označe jezik kojega naroda, rekoše »narod sa svojim jezikom« (por. 1. Mojs. 10, 5. 20.

31.}. Tek u 8, vijeku pr, Kr. poznaje jevrejski jezik posebne nazive za svaki jezik. Od toga vremena do otprilike god. 200. pr. Kr., dakle do kanonizgvanja biblijskih knjiga, nazivala se jevrejština ?>Jehudit«, t. j. judejski jezik (por. 2. Kralj. 18, 26, 28; Nehemja 13, 24). U poegzilskoj se jezičnoj upotrebi (od 445. pr. Kr.) nazivom »Jehudit«. za jevrejštjnu oštro lučio vulgarni jezik Galilejaca od klasičnoga govora Judejaca (por. Talm. bab. Erubin 53 a). Naziv »Jehudit« izvodio se iz narodnog imena »Jehuđim«, koje je počevši od progonstva bilo protegnuto na čitavu jevrejsku narodnost, pa odatle i ime »Jehudi« (Židov). Iz Jezaje 19, 18 proizlazi, da su u 8. vijeku pr. Kr. u inozemstvu zvali jevrejski jezik »Slat k naan«, t. j. jezikom Kananaca. Još u 5. vijeku pr. Kr. zovu grčki pisci Jevreje sad Feničanima, sad Sircima, a sad Palestincima (por. Herodot HI., 5). Aristotel, koji je navodno znao za »Judaioi«, übraja h medju Sirce (por. Schiirer, Gesch. đ. jiiđ. Volkes, IH. Leipzig 1909., str. H 56. 519.). Kako sam odmah na početku ovoga odsjeka imao prilike da dokažem, donesoše Jevreji svoje jezik oko god. 1400. pr. Kr. u Palestinu. Jevrejski se jezik dakle još prije svoga doiicaja s kanonskom kulturom i posve nezavisno od nje do-

Nostalgija Zidova dobila je razvitkom nacijonaiisličke ideje novih ipobuda. Riječi naše hagade; »slijedeću godinu u Jeruzalemu« poprimile su polagano u židovskim naučenjacima konkretnije forme, a bezuvjetno je bio najjači korak u razvitku židovstva, kada je Herzl prije četvrt stoljeća stvorio organizaciju svjetskog karaktera, koja je obuhvatalo sve Zidove, ma gdje oni boravili. Ciijonistička organizacija postala je duševni centrom, koji je skupio sve one sitne koje su do onda lavirale u borbi ži,,vota bez pravog putokaza, bez kompasa. 1 ako je politički program cijonizma bio uperen na koncentraciju Zidova izvan galuta, to je cijonizam svojom nacionalističkom notom gatutu dao i jakih pobuda. Ukazala' se je potreba za uzgojem našega podmlatka u dubu narodnog ponosa, u dubu naše narodne uspravnosti. Praktično došla je ova nota do izražaja sa hebraizaoijom škola i otvaranjem tečajeva za živi hebrejski jezik a i izvan 'palestinskog tla nikla su sporadično u većim židovskim centrima srednja učilišta sa osFonom na narodnu židovsku svijest. No nema sumnje, da su tek nakon svjelskog rata, a po prihvatu principa zaštita narodnih manjina dane pretpostave za jači razvitak Zid. školstva. Kako Židovi u mnogim zemljama sačinjavaju vidne manjine, to nema sumnje da će te države u održanju preuzetih svojih obveza ne samo dozvoljavati, već i stvarati i o svom trošku uzdržavati židovska učilišta. U Poljskoj, Cehostovačkoj i u Rumunjskoj moraju nastali židovske škole u modemom židovskom narodnom duhu. A kako stoji u nas? Veće naše općine podržavaju o svom trošku konfesionalne škole, u kojima se gdje više gdje manje priklanja pažnja učenju hebrejskog jezika i kulture. No kako brojčano Zidovi tek u Vojvodini sačinjavaju neku vidnu manjinu, to bi se tek tamo dala razviti veća djelatnost za usirojeniem naših učilišta po državnoj vlasti. Početak je učinjen sa narednom židovskom školom n Velikom Bečkereku, a uvjereni smo, da će se borbom moći proslijediti ovaj utrti put oko podizanja naših narodnih škola. Naši bi vojvođanski Židovi trebali na ove mogućnosti

svrnuti pažnju već iz oportunisliOkih razloga, ako već .u mirna nije sazrela spoznaja, da su te škole potrebne odgoju našega podunlatka u narodnom židovskom duhu. Uporedo s tim držimo, da bi se i u tom pravcu Savez jevrejskih bogošlovinih općina morao aktivirati, pa iskreno žalimo, da u tom, kao i u mnogom drugom pogledu Savez ne razvija djelatnosti. Bez borbe nema napretka, a Zidovi navikli borbi trebali bi uprti sve svoje sile, kako bi svom podmlatku omogućili onaj narodni odgoj, koji odgovara našim idealima. M. H.

Peter Schweizer

Iz New-Yonka stigla je brzojavna vijest, da je Peter Schw e i z e r poznati vodja cijonista i predsjednik amerikanskog Keren Hajesoda naglo umro. Neočekivana smrt naglo nam je otela Petra SChwei z e r a, koji je nakon kratke bolesti umro na posljedicama jedne operacije. U njemu gubi cijonistički pokret i sva praktična preduzeća za obnovu Palestine požrtvovnog vodju i podupiratelja. Peter Sclnveizer, koji potiče iz Rusije, u ranoj se mladosti nastanio u Ameriki te jc trgovačkim i organizatornim svojim sposobnostima stekao odlični komercijalni i socijalni položaj, a da je pri tome sačuvao svoj interes za sva socijalna pitanja. Činjenica, da je stajao na čelu velikoga poslovnoga preduzeća, čije su veze obuhvatile cijeli svijet, nije umanjila njegov interes za socijalna pitanja. Neko vrijeme priključio se demokratskom socijalističkom pokretu i stajao je s pojedinim vodjama amerikanskog socijalizma u prijateljskim odnošajima; kasnije 'e sve više priključio cijonizmu. Mnogo doprinio je njegovom povratku u židovstvo upliv njegove supruge, koja uživa opće poštovanje. U cijonističkoj organizaciji Amerike doskora je dobio odlični položaj i pod Louisom Brandeisom postao je blagajnikom organizacije. Njegov savjet a svim ekonomskim i financijalnim pitanji-

ma cijenjen je uvijek kao savjet stručnjaka i. sva su pitanja financijalne naravi njemu predata. Kad je nakon londonske godišnje konferencije izbio poznati konflikt u Americi, nalazio se Schweizer sa svojom ženom na putu u Palestinu. U Palestini odlučio je na vlastiti trošak provesti gradnju bolnice u Tiberiasu. Nakon povratka u Ameriku stavio se Peter Schvveizer, kad je došlo do konačne odluke izrnedju oba smjera, odlučno na stranu sadašnje opozicije, koja se založila za autoritet i jedinstvo svjetske organizacije i Keren Hajesoda. Kad je dr. Weizmann s drugim cijonističkim vodjama upravio apel za Keren Hajesod, bio je on jedan od prvih, koji su se stavili na raspolaganje i dali svoj maaser. Nakon godišnje konferen čije u Clevelandu. na kojoj je opozicija dobila vodstvo, preuzeo je Peter Schv'efzer n novoj upravi odlično mjesto, a ujedno i predsjedništvo amerikanskog Keren Hajesoda, koji je tako vodio, da su uspjesi Keren Hajesoda u Americi omogućili nastavak našeg palestinskog rada. Schweizer bio je uz to i najodličniji zastupnik Amerike na cijonističkom kongresu u Karlsbadu i na zadnjoj godišnjoj konferenciji, kojoj je izvjestio o radu u Sjedinjenim državama i obećao u ime amerikanskog židovstva daljnji razvoj akcije. Njegova smrt u času odlučnog rada i velike odgovornosti težak je gubitak za cijonističku organizaciju, koja ga je na Karlsbadskom kongresu pozvala u financijsko i ekonomsko vijeće, kao i za amerikansku organizaciju, a naročito za Keren Hajesod, za koji je tako požrtvovno radio. Schweizer nije se zadovoljio samo radom za ove organizacije i fondove. On se stavio na čelu akcije za namaknuće ka pitala za Ruthenbergovo društvo, a ujedno je preuzeo da vodi kampanju za židovsku kolonijalnu banku. Pored svih ovih zadaća on se živo interesirao i za jevrejsku kulturu, za razvoj jevrejskog nal.ladništva kao i za druge duševne zadaće te doprinio i sam znatne materijalne žrtve. — 1 - ' * Njegova smrt ostavlja gotovo neispu-

BROJ 51—5 i

»ŽIDOV«

3