Жидов
hudska krv. Neka bude mrak, da se ne vide toliko grozote. Manuka, a Makabejci na froniu! Makabejci? Tko zna? Možda doista Makabejci! Možcbiii, da će naknadno dobiti nekog smisla, možda će ipak donijeti nešto dobra? Židovski pokret došao je na mrtvu lačku, ispred cijonizma ustobočile su se nedogledne zapreke, međju njima najveća: vlastita nebriga, indolendja, tromost, sitost i sićušavost Židova, pa i židovskih masa. Ako ovaj rat stvori iznova orijentalni problem, ako Turska padne, ako dodjc do diobe turskih zemalja, ako se Palestina oslobodi, ne može li b ti, da se glede Palestine odluči u cijonističkom smislu? Stara i troma Evropa trebala je ovaj ral. da se otvore svi čirovi, što su joj podgrizah tijelo. Otvorio se pakao, nastao je haos . . . Sto !i če izaći iz haosa? Ovo je vrijeme radjanja. Novi svijet, novo doba radja se u najvećim mukama. Može li osvanuti novo doba, a da ostane neriješen prastari židovski problem? Kako se rstorija grozno šali! Mislili smo. da naša stvar, par exellence pacifistička, može da napreduje samo u svijetu snošljivosti i obzirnosti. Baš u tom svijetu mi smo se gušiti i sušiti; Sada kao da pucaju novi vidici kao da se pripravljaju nove orijentacije, tz haosa izdižu se nove nade u nove mogućnosti. A ipak imade hi i neke konzekventnosli. Zar nije i hanukat habajif Jude Makabejca bio plod krvave borbe i razračunavanja? Ova iianuka spada međju najžalosnije done čovječanstva i židovstvo. A ipak se upravo sada radja slutnja, da možda nije daleko dan, kad Hanuka više ne će biti blagdanom uspomena iz prošlih vremena nego manifestacijom oživotvorenih narodnih 'ideala. 1915.: Rat se valja dalje nesmiljenom okrutnosću i postojanošću. Najljuće bijesni upravo ondje, gdje živu naše mase. Evakuiraše ih, istjeraše, iskorjeniše. Stotine tisuća Židova beskućnika lula u srednjoj i istočnoj Evropi. Lzvrženi su groznim progonima. To je rat iza fronta, podliji i besramniji od onoga na fronlama. Rusi, Poljaci, Nijemci i Austrijanci kockaju se o udes Židova. Pijane vojničke rulje, dezerteri i maroderi, smiju da traže razonodu u pljačkanju i übijanju Židova Ne pale se Hanuka-svijećice, Nestalo ih
i preskupe su u vrijeme, kada nema niti kruha i kada je goli život u vječnoj opasnosti. Nešto se čuje o jednom tajnom ugovoru izmedju Francuske i Engleske. Podijetiše si interesne sfere u Turskoj za slučaj pobjede antante. Prema toj osnovi prepušta Engleska Francuskoj Palestinu. Od prvih Herzlovih koncepcija amo cijonizam je orijentiran u suglasju sa politikom Velike Britanije. Računao je, da bi Velika Britanija jednoga dana mogla da postane glavnim pobornikom cijonizma medju vlastima, koje ravnaju sudbinom svijeta. A sada Engleska napušta Palestinu u korist Francuske! Možemo li se od nje nečemu nadati? Ili da želimo pobjedu Turske? Zar će se u istinu, kad se ponovno bude risala karla svijeta, odlučivati o Palestini bez nas i bez obzira na nas? Da se to spriječi, židovstvo bi za vrijeme mirovnih pregovora moralo da bude faktorom, preko kojega se ne bi smjelo preći tako savršenim ignorisanjem. Nu kako da to postane? Gdje su mu realni faktori snage, koji se jedini respektuju? Razasuti po svem svijetu, rastrgani i izolovani, bez velike, moćne organizacije, bez snažnih velikih vodja, Židovi ne će moći da u političkoj borbi kod mirovnih pregovora osvajaju Palestinu. Imade jedan još intaktan rezervoar snage; naše mase u Americi: Nu hoće li one razumjeti potrebu časa i hoće li >e snaći? 9 Cma, tupa, gotovo beznadna noć vlada u Izraelu. 1917.: Miilrijuni svjećica opet gore u židovskim kućama. Nu to nijesu samo Hanukasvjećice. Gotovo u svakoj kući gori ner tamid za pokojnicima, što izginuše u ratu za rata i’.i od rata. Tri godine već traje veliko k'anje i übijanje. Ven sof ? Bože, vidiš U Ti to? Pa,..? Gore svijećice na uspomenu Makabejaca žrtava rata. Zar cijela ova generacija mora u vatru? Gdje je Juda Hamahbi, da istjera krvnike iz vrta Gospodnjeg, da spasi ljudski rod od konačne propasti? Wilson? Varava nada. 1 on je posegnuo za oružjem, i on. Jedno sjajno ime padne u tamnu noć Galuta: Balfour! Blagoslovljena bila Tvoja usta, šio nam poslaše poruku; Erec Jisrael postat će opet židovskom narodnom domajom, ako Engleska pobijedi. Tko si Ti, te si našao melem za našu staru krvavu ranu, tko si Ti. te sa našao riječi, što nam daju nove snage, da trpimo, čekamo i da se nadamo? Ti si Juda Ffamahbi i ako nijesi iz našega koljena! Vodi
nas! Mi Ti vjerujemo! Jer mi Te čekamo već dva tisućljeća. ♦ 1919.: Rat je prestao, ali još nema rara. Mirovni se traktati pišu vrk) sporo. A još se teže provadjaju. Sto je silom stvoreno, može samo silom da se drži. Sve nastoji, ne bi li se još kako u zadnji ćas okrenulo kolo sreće. Revolucije i proturevolucije, nova nasilja i nove grozote. Cijela je srednja i istočna Evropa jedan haos. Jesu li to zadnji trzaji beštije? Nepregledna serija pogroma valja se od istoka prema zapadu, sa sjevera na jug. pa onda natrag, i opet, i još. Svijet je sistematično naljeran u jednu užasno opasnu psihozu ne manje opasnu za naše neprijatelje, no za nas same —; svemu su zlu krivi Zidovi. 1 ratu, i miru, i porazima na ovoj i pobjedama na onoj strani, i bogatstvu tamo i siromaštvu ovdje, i gladu i kugi, svemu, svemu su krivi Židovi. Ta nelko mora, a nitko ne će da bude kriv. Naša. je stara sudbina, da plaćamo za sve ludje grijehe. Ali mi više ne očajavamo. Znademo, da ova besramna igra više ne može dugo trajali. Naši su zastupnici stajali pred Vrhovn m Savjetom, .gdje se kroji sudbina svijeta. Digli su strašnu optužbu, koja obasiže dva tisućljeća Galuta. Na optuženičkoj je klupi sjedila »civilizovana« Evropa. A suci, sinovi optužene, moradoše pomaknute glave priznati, da svijet imade mnogo da nam okaje i popravi. Obećaše, da će i nama biti pravda. Dobit ćemo našu magnu ehartu, doživjet ćemo naš Hanukat habajit.
1922.: Čudesa se Hanuke ponavljaju. Lampica, šio gori, a nikad ne dogorjeva. Česio se čini, sada će, sada ugasnuti. Nu ona ne izgara. Uvijek se nadje novi Samas, da drži vatru. Svijetlo Hanuka-svijećica ipak nije iako slabo. Njihova je snaga u njihovoj vjernosti i u njihovoj postojanosti. Nema samo solidarnosti u zlu, imade i solidarnosti u dobru. I dobrota može katkada poput epidemije proći svijetom. Imade časova, kada i Pravda može da stavi triumfe. San Remo i Zcneva, zaključci engleskog i američkog parlamenta i senata takovi su svijetli časovi, ponajsvjelHje stranice u istoj# čovječanstva. Ma što došlo, nikada se više ne mogu izbrisati dokumenti, što pokazuju, da u svijetu može da vlada srce i razum, dobrota i pravda, ako se nadje makar samo nekotiko ljudi doista velikih po umu i srcu, koji imadu jasan i uzvišen cilj i koji se za nj neustrašivo i postojano bore.
Feuilleton
JfEVREJSKI JEZIK U SVOM KULTURNOH3SIORIJSKOM RAZVOJU. Piše: dr. M. Margel. H. Jcvrejski je narod već u predmojsijevsko doba govorio jcvrejski. babilonsku i egipatsku kulturu nije upoznao tek nakon svoga dolaska u Palestinu posredovanjem Feničana, već je još prije, no što je naselio Palestinu, došao u neposredni doticaj s tim kulturama i poprimio njihove tekovine u svoj osebujnoindividualni misaoni sv.jet. Jevreji, koji se na početku drugoga tisućgođišta pr. Kr. pojaviše na pcprišlu povijesti, ne bijahu nipošto tako neobrazovan prirodni narod, kako ih hoće da prikažu mnogi noviji šstraživaoci u svojoj nesavladivoj predrasudnosti. Krajevi, u kojima je obitavao jcvrejski narod prije, no što je zaposio Palestinu, ležahu izmedju Babilona i Egipta. Več pomenuta Tei-el-Amarnska pisma dokazuju, da je sirsko-arapska stepa, što me-
djaši s Palestinom, a donekle i sinajsko-arapska stepa, bila tada u posve drugim prilikama nego u prvim pokršćanskim vjekovima ili danas. Arabija nije u drugom lisućgodišhi pr. Kr. bila naprosto beduinska zemlja; ondje su prebivali i relativno sjedilački narodi s tvrdjavama i gradovima te vrsnim, bojevnim vladarima. Život tih naroda ne bijaše nipošto lišen svake veze s uznapredovalom prosvjetom i višim načinom života, več je što više bio prožet elementima babilonskoga, a valjda i egipaiskoga života i mišljenja. Zar je vjerojatno, da se jevrejski narod živeći usred tih kultura mogao posvema ograditi od tolikoga znanja i umijeća i da nije umio pisati? »Jevreji nam se veli s pravom Heinrich Loewe ukazuju od početka svoje povijesti kao pismeni narod, koji je i pisao«. Dok u gdjekojih naroda živi izvjesna predaja o vremenu postanka i o podrijetlu pisma, ne nalazimo toga kod jevreja. Jevreji se ne sjećaju, da im je igda manjkala upotreba pisma. Tako je po jednoj sfarožidovskoj predaji bilo stvoreno
pismo (ktab) nešto prije dovršenoga stvaranja; prema tome da je pismo tako staro, kao i sam čovjek fpor; Mišna Abot V, 6. Bab. Talm. Pesahim 54 a. Sam. Krauss, Talmudisehe Archaologie IH.. Leipzig 1912., str. 152.). »Kulturan je onaj narod, koji umije čitati i pisati. Gdje naime ima pisma, ima i tradicije. Samo gdje ima tradcije, ima napretka« (por. sirt, Zur Kulturgeschichte Roms, Leipzig 1917. str. 10.). Ako je to ispravno, bio je jevrejski narod odvajkada kulturan narod, jer on nije nigda bio bez pisma i tradicije. Taj je narod težeći za apsolutnom eličkomi visinom srasao s pjomom napretka. Podrijetlo starojevrejskoga (kananskoga) pisma svodilo se prije gotovo jedino na Feničane. Moderna je nauka ovo mišljenje odavno posvema napustila; ona je došla do zaključka, da su Fenčani što više uvelike doprinijeli širenju starojevrejskoga alfabeta, iz kojega su proizašli i grčki i svi ostali evropski alfabeti, pače i slaroperzijski i indijski alfabet. No samo pitanje o postanku starojevrejskoga materinskog alfabeta veoma
2
»ŽIDOV.
BROJ 53.